Booksina jubilarna 15. Revija malih književnosti održana je od 28. studenoga do 5. prosinca u Zagrebu, Rijeci i Dubrovniku, a na njoj su predstavljeni književnici i književnice iz Egipta. Revija je ove godine s Egiptom zatvorila svoj trogodišnji “arapski ciklus” posvećen književnostima arapskog Mediterana, ponovo u suradnji sa selektoricom Zeinom Halabi, asistenticom na Odsjeku za arapski jezik i književnost na Američkom sveučilištu u Bejrutu.
U sklopu festivala objavljena je i antologija suvremene egipatske književnosti pod nazivom “Naše trube izazvale su tišinu”, koja sadrži kratke priče, pjesme i ulomke iz romana desetero autora i autorica čija djela dosad nisu objavljena na hrvatskom jeziku, uključujući i autore koji su gostovali na Reviji.
U suradnji s Human Rights Film Festivalom 15. Revija malih književnosti imala je i popratni filmski program, koji je trajao od 3. do 5. prosinca. U zagrebačkom Kulturno-informativnom centru (KIC) održale su se projekcije pet kratkometražnih te tri dugometražna egipatska filma. Selektor filmskog programa bio je Ahmed Refaat, filmski istraživač i kustos pri kulturnoj instituciji Contemporary Image Collective – CIC iz Kaira. Refaat je također bio gost Revije u Zagrebu.
Predstavljajući program, Refaat je objasnio da je za Reviju odabrao filmove koji ukazuju na neku vrstu kontinuiteta između razdoblja koje je prethodilo revoluciji u Egiptu 2011. godine i onoga koje je uslijedilo, dok je na drugoj razini bila riječ o svjedočanstvima prijelomnih događaja – bez obzira radi li se o nečemu osobnom, intimnom, unutar obitelji, ili izvanjskom, širedruštvenom, revolucionarnom. Svi su filmovi na neki način povezani s angažmanom u području zaštite ljudskih prava, a jedan od filmova Refaat je opisao kao nemogući pokušaj da hrvatskoj publici pokažem odakle dolazim, što je Kairo.
Film koji prikazuje zgusnuti, očajavajući i umorni, post-revolucionarni Kairo, a da pritom gotovo uopće ne prikazuje scene grada, Coming forth by day (2012), prvijenac je kojim je egipatska redateljica Hala Lofty prije šest godina privukla zasluženo veliku pažnju. Montažerka filma je Heba Othman, a producirala ga je sama Lofty – u potpunosti ženski pothvat u filmskoj industriji u kojoj i dalje dominiraju muškarci.
Priča je to o majci (koju glumi Salma Al-Naggari) i kćeri (koju glumi Donia Maher) koje brinu o bolesnom ocu i mužu koji je ostao nepokretan nakon srčanog udara. Gotovo čitav film gledatelji tako provode u njihovom stanu (inače stan same redateljice – iako igran, film je veoma autobiografski i dokumentaristički sniman), unutar jednoga dana, točnije – punih 24 sata.
Film je to s minimalnom količinom dijaloga, dugim kadrovima i sporim kretanjem kamere. Čim se u KIC-u zavrtio prvi kadar, shvatila sam da sam film već jednom gledala. Nisam ga zapamtila po nazivu, ali već u prvom kadru bljesnuo me neizbrisiv trag koji je film na mene ostavio prije par godina. Unatoč tome što je spor i težak, rado sam ga opet pogledala.
Film u nijednom trenu eksplicitno ne adresira politički duh vremena, ali je čitava atmosfera filma zapravo slika njegova duha. Vrijeme, a posebno sporost protoka vremena, jedan je od glavnih aspekata koji su definirali novije egipatsko filmsko stvaralaštvo, od 2011. naovamo. Ovaj novi stil kina odlikuje se i novim filmskim jezikom i neovisnom produkcijom. Jedna od pionirki takvih filmova upravo je Lofty s filmom Coming forth by day.
Film govori o samom životu onih koji su zaostali, koji ne mogu održati korak, o svakodnevnim bezimenim licima koja žive nezapaženo, bez obzira na vrijeme, događaje ili čak povijest. Lofty tako filmom uspostavlja novu vrstu egipatskog filmskog realizma, koji se oslanja na ritam, tišinu, rasvjetu, kameru, blagi govor tijela.
Njen je nagon za rastezanjem vremena izvanredan, i sjajno u konačnici ocrtava težak njegovateljski rad kćeri i majke, količinu energije i vremena koje ulažu u brigu o ocu/mužu, rutiniziranost njihovih života koji se dijele u poslovne i privatno-poslovne smjene, iscrpljenost i ponekad posve nezainteresirano obavljanje stvari – rezignirano prihvaćanje onoga što se ne može promijeniti.
Revolucija i promjena koju revolucija treba donijeti dug su i spor proces, pun mučnih trenutaka, želja za odustajanjem, odricanja, iscrpljenosti – kao i njegovateljski rad i trud koji svakodnevno ulažu majka i kćer. I kad su pospane, i kad jedva bauljaju po stanu, odlaze u sobu u kojoj je otac/muž, presvlače ga, peru, hrane, mažu mastima, mijenjaju posteljinu, iznose ga na balkon da vidi sunca…
Teški, necijenjeni, ženski rad, u kojima mnogo sličnosti s Egiptom sigurno ima i Hrvatska – žene sedam puta češće skrbe o nemoćnim roditeljima ili drugim članovima obitelji, nego muškarci, pokazalo je nedavno istraživanje Ane Štambuk, Silvije Rusac i Lee Skokandić sa Studijskog centra socijalnog rada zagrebačkoga Pravnog fakulteta.
Čak trećina njegovateljica obavlja skrb 24 sata dnevno, više od 5 godina. Ako nisu u instituciji, o nemoćnim starijim članovima obitelji u 41% slučajeva brinu se kćeri, 15% supruge, 8% snahe, nešto manje od osam posto muževi, sinova je šest i pol posto, slično kao i unuka te nećaka i ostalih članova obitelji. Nakon ove kratke i poražavajuće statistike, vratimo se filmu…
Majka inače radi kao medicinska sestra, i nakon nesnosnih smjena na poslu, svoje ruke prelama preko tijela nekadašnjeg ljubavnika koji se sada pretvorio u čisti rad, u tešku obavezu, u još jednog pacijenta. Njeni su pokreti usporeni, kao da ju promatramo u stvarnom vremenu. Zatočenica je stana, jednako kao i kćer, čiji privatni život zbog njegovanja oca gotovo da i ne postoji.
Stan u kojem majka i kćer borave smeđ je, hladan, mračan i tih, iako je vani ljeto; užurbani život i kakofonija uvijek preglasnog Kaira jedva da se čuje, tek je blijedi i povremeni znak da se život odvija negdje daleko.
U usporenim pokretima protagonistkinja, u njihovom svakodnevnom umoru, u napadnoj klaustrofobiji njihova smeđeg stana iz kojeg se ne sluti izlaz, krije se banalnost njihove tragedije, banalnost nepravde u Kairu, u Egiptu, u današnjem svijetu.
Preokupacija živim mrtvima zapravo je centralna tema filma, a to najbolje ocrtava trenutak u kojem kćer napokon malo izlazi iz stana i kreće u tumaranje gradom. Sam grad, iako u žamoru, čini se mjesečarski dalek, kao da više svjesno nije ni njen ni ničiji dom. Jedina osoba s kojom ulazi u razgovor druga je žena u minibusu, ali na kraju ispadne da se radi o ženi koja vjeruje da ju opsjedaju duhovi – podjednako je progonjena, još jedan živi mrtvac grada.
Nakon duge noći besciljnih lutanja i svađe s taksistom, glavna protagonistkinja biva izbačena iz auta kod Grada mrtvih, nekropole u Kairu. Sama priča o nekropoli je bitna. Naime, nakon velikog potresa u Kairu 1992. godine, u kojem je 50 tisuća ljudi ostalo bez doma, brojni stanovnici grada su nove domove odlučili potražiti na starom groblju, u podnožju brda Mokatam. Groblje je to na kojem su se inače pokapali bogataši, u raskošnim mauzolejima i prostranim grobnicama.
Tamo je već od prije bio poneki stanar – domari i čuvari mauzoleja na svojim su radnim mjestima živjeli s obiteljima. Upravo zbog prostranosti groblja i postojeće infrastrukture za skućivanje (iako ne i struje i vodovoda), ljudi su ovdje odlučili započeti drugi život, iznad mrtvih, a ponekad i ispod – u zemunicama podno grobova. Prvo oni koji su došli nakon potresa, kasnije izbjeglice, beskućnici i siromašni, svi koje su njihovi gradovi i zemlje prožvakali i ispljunuli. Trenutno ondje žive tisuće ljudi – ni na nebu, ni na zemlji, kao i glavne protagonistkinje filma.
Iz Grada mrtvih kćer se ujutro vraća kući. Pronalazi majku na podu kako pokušava prozračiti i iznova napuniti madrac za oca, kako bi mu bio udobniji. Otac je tu noć završio u bolnici jer je pao s kreveta. U jednom od svega nekoliko dijaloga u filmu kćer tada pita majku: “Gdje ćemo ga pokopati? Gdje se nalazi naše groblje?” Pitanje ostaje bez odgovora.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autoričini i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
