Rat protiv “cajki” na rumunjski način

0
52
Foto: Flickr / [puamelia]

Da pojedini muzički žanrovi, a prvi među njima “narodnjaci”, ne uživaju visok status u našim društvima, nije nikakva tajna. U zemljama našeg posrednog ili neposrednog okruženja, obrazac diskreditacije ove vrste glazbe vrlo je sličan, bilo da je u pitanju turobofolk u zemljama bivše Jugoslavije, čalge u Bugarskoj, skiladiko u Grčkoj ili manele u Rumunjskoj. Ovaj miks popa i folka, začinjen zvukom harmonike ili trube, popraćen određenim kodom odijevanja i ponašanja, na meti je kritičara koji taj fenomen vide ne samo kao stvar “lošeg ukusa”, nego kao jasan signal društvene dekadencije.

I dok na našim prostorima uglavnom ne ide dalje od zgražanja intelektualaca i kolumnista iz urbanih krugova kojima smeta “trovanje mladeži šundom”, ili pak povremenog nešto glasnijeg protivljenja pojedinih veteranskih udruga prilikom organiziranja koncerata turbo-folk izvođača, u Rumunjskoj je nedavno napravljen jedan korak dalje.

U najvećem urbanom središtu u zapadnoj Rumunjskoj, Temišvaru, vlasti su prošli tjedan zabranile javno izvođenje manele, etno-pop muzičkog žanra koji je iznimno popularan među Romima, ali i drugim društvenim slojevima, nerijetko socioekonomski ugroženima.

“Interpretiranje ili izvođenje manele zabranjeno je u javnoj domeni općine Temišvar”, stoji u dokumentu koji je potpisao gradonačelnik Nicolae Robu iz vladajuće Nacionalno liberalne stranke, prenosi BIRN. Nadalje, upozorava se na “drastične” sankcije za one koji se ne pokore ovoj zabrani.

Reakcije rumunjskog društva su podijeljene, od onih koji pozdravljaju odluku temišvarskih gradskih vlasti i vjeruju da manele promiču loše navike, promoviraju kriminal i objektiviziraju žene, do onih koji tvrde da je riječ o diskriminaciji i rasizmu usmjerenom protiv Roma.

Prigovor koji se tiče objektivizacije žena, kao i slučaju turbofolka, nesumnjivo je na mjestu. Međutim, upitno je u kojoj je mjeri to problem specifičnog muzičkog žanra i prije bi se moglo reći da se radi o nečemu što karakterizira čitavu muzičku i show business industriju.

Temišvarski primjer, čini se, može se usporediti s odnosom koji prema turbofolku i onima koji ga slušaju postoji u našem društvu. Na koji način tobožnji muzičko-estetski sentimenti funkcioniraju kao krinka za klasni i/ili rasni prijezir, mogli smo vidjeti prilikom prosvjeda protiv Roma koji je održan u Čakovcu početkom lipnja ove godine. Između ostaloga, tada se kao jedan od argumenata protiv međimurskih Roma koristio i taj da oni glasno puštaju “cajke” i na taj način ometaju svoje sumještane.

Iako ova vrsta glazbe odavno ne silazi s playlista naših diskoteka i klubova, ali i svadbenih okupljanja, nezadovoljstvo kritičara posebno izaziva širenje tih trendova u urbane sredine. Dok još nekako mogu prihvatiti da se “cajke” slušaju na periferiji zemlje, pripisujući to neukosti i zaostalosti tamošnjeg stanovništva, elitistički kritičari teško se mire s činjenicom da se turbofolk sluša i u velikim urbanim centrima.

Prošle je godine u Zagrebu s radom počeo Extra FM, koji se specijalizirao za puštanje narodnjačke glazbe, što je izazvalo niz reakcija – kako pozitivnih od ljudi koji su sretni jer ne moraju više skidati muziku i prebacivati na nosače zvuka, tako negativnih, od onih kojima je to potvrda tobožnjeg kulturnog propadanja i dokaz da se Hrvatska i njena metropola nikada neće “maknuti s Balkana”.

Još zanimljiviji primjer su kontroverze koje posljednjih godina u Zagrebu izaziva Rujanfest, sada već tradicionalni glazbeno-pivski festival na kojem nastupaju najpopularnije zabavnjačke i narodnjačke zvijezde iz Hrvatske i regije. Pojedini ugledni komentatori su tako prošle godine govorili o “zvučnom zagađenju” koje navodno donose nastupi Halida Bešlića, Maje Šuput, Mate Bulića i drugih. Istina, u ovom slučaju se nije radilo samo o “cajkama”, već i o drugim popularnim zabavljačima, no obrazac je prilično sličan: sve ono što služi za zabavu “običnog” naroda, trebalo bi biti maknuto daleko od osjetljivih očiju i ušiju urbane srednje klase. Iz tog razloga ne čudi da je Rujanfest s atraktivne lokacije na jezeru Bundek gdje se održavao prvih nekoliko godina, 2012. premješten na sami rub grada na prostor jednog trgovačkog centra. Povratak festivala na Bundek prošle godine bio je popraćen brojnim kritikama i zgražanjem zbog “zagađenja” koje se vraća u srce metropole.

A na kojim je točno kriterijima zasnovana teza o nekvalitetnoj muzici koja je izvor zagađenja javnog prostora? Jedan od pokušaja da se ponudi nekakav “objektivan” sud o nevaljalosti cajki je tekstualna analiza iz koje proizlazi da se radi o muzici s iznimno banalnim tekstovima. No jesu li “loši” tekstovi pravi uzrok prijezira prema turbofolku?

Dobra ilustracija da se ovdje manje radi o kvaliteti tekstova, a više o kulturnom elitizmu pokazala je anketa satiričara s News bara, koji su slučajne prolaznike u Zagrebu testirali razlikuju li stihove Josipe Lisac i folk pjevača Sinana Sakića. Većina ispitanika imala je povelikih poteškoća s ovim zadatkom, pa se čini da pravi problem ne predstavlja sami tekst već čitav paket koji tzv. narodna muzika podrazumijeva – harmonika, balkanska melodika i iznad svega mase koje to slušaju.

Dojam je da proskribiranje manele u Temišvaru ima puno toga zajedničkog s dobro nam poznatim ruganjem “seljačinama” koji slušaju turbofolk, “buliće” i “zečiće”. I jedno i drugo kao svoju podlogu ima klasni prijezir prema deprivilegiranima, koji postaje posebno intenzivan kada ga se može povezati s rasističkim antiromskim sentimentima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime