Prošle nedjelje, 17. studenog, povodom Zagreb Film Festivala je u Kulturnom Centru Travno prikazan film Naše majke (Nuestras madres) belgijsko-gvatemalskog redatelja Cesara Diaza. Film je premijerno prikazan na Tjednu kritike u Cannesu gdje dobiva nagradu Zlatna kamera za najbolji debitantski film i nagradu SACD za scenarij te je belgijski kandidat za Oscara.
Godina je 2018. te se u Gvatemali događa suđenje za ratne zločine počinjene tijekom dugogodišnjeg građanskog rata za vrijeme kojeg je počinjen genocid nad tisućama domorodačkog stanovništva Maya. Sukob je počeo tako što je na demokratskim izborima u Gvatemali 1950. godine izabran ljevičarski predsjednik Jacobo Arbenz što nije odgovaralo Sjedinjenim Američkim Državama koje su zbog vlastitog ekonomskog interesa intervenirale protiv demokratskog odabira naroda suverene države. SAD je financirao puč 1954. koji je doveo do vojne diktature Carlosa Castilla Armasa. Šest godina nakon puča, 1960. godine, nezadovoljno se stanovništvo organiziralo u pobunjeničke skupine te pokušalo srušiti nelegitimnu vlast, što je započelo građanski rat koji je trajao trideset šest godina. Čak 93% prekršaja ljudskih prava počinjeno je od strane vladinih snaga. Sveukupno je ubijeno 200,000 ljudi, od toga 83% Maya.
Protagonist filma je Ernesto (Armando Espita) mladi forenzički antropolog čiji je posao identificirati tijela poginulih, kojim se bavi u nadi da će jednoga dana naići na tijelo svojega oca koji se kao gerilac borio za oslobođenje Gvatemale i stradao u ratu. Svakoga dana dolaze žene starije dobi koje svjedoče o mjestima gdje su njihovi muževi stradali te o načinima na koje su bili mučeni, a one silovane. Te su ispovijesti vrlo uznemirujuće te uključuju prisiljavanje žena da plešu po grobovima svojih muževa.
Jednoga dana u institut na kojem je Ernesto zaposlen dolazi starija žena koja posvjedoči o smrti svojega supruga, uputivši Ernesta na novo pogrebno mjesto. Uz to, ona na slici prepozna njegova oca, što ga navede na mišljenje da mu je otac tamo pokopan. Nakon što mu šef odbije zamolbu da institut iskopa područje u kojem mu se navodno nalazi otac, Ernesto odlučuje uzeti stvari u svoje ruke te odlazi tamo sa staricom. Međutim, to se mjesto nalazi u privatnom vlasništvu kojeg čuva stražar koji im ne dozvoljava prilaz. Starica nekoliko puta zamoli stražara, kojeg zna još kao dječaka kojeg je podučavala različitim vještinama, da ih pusti, no on je odbija, pristajući tek kada mu Ernesto ponudi novac. Ta je sekvenca vrlo simbolična jer prikazuje ideologiju koja trenutno vlada među stanovnicima Gvatemale, pa i cijeloga svijeta. Naime, za vrijeme građanskog su rata pobunjenici žrtvovali svoje živote radi ideje oslobođenja, a sada jedan mladi stražar odbija učiniti uslugu ženi koju poznaje i koja pokušava pronaći tijelo svog pokojnog muža. Uz to, on nije vjeran čak ni poslodavcu, što se očituje uzimanjem Ernestova mita; on naprosto ne gaji nijednu ideju osim egoistične čežnje za novcem.
Važan odnos u filmu je i onaj između Ernesta i njegove majke Cristine koja iz nepoznatog razloga sabotira svaki njegov pokušaj pronalaska oca. Cristina je bila ratna zarobljenica, no usprkos tome odbija svjedočiti pred sudom o onome što je proživjela. Međutim, mladi forenzičar ubrzo saznaje gdje mu je pokopan otac te je suočen s njegovim tijelom. Upečatljiva sekvenca je Ernestovo uporno ispitivanje majke sliči li ocu te njeno odbijanje izravnog odgovora i navođenje da ima očevu snagu, ideale i način razmišljanja. Ernesto u njenu zaobilaženju shvaća da osoba koju je cijeli život tražio i napokon pronašao nije njegov otac već da je on plod silovanja. Budući da se više nema od koga skrivati Cristina odlučuje javno svjedočiti ono što je proživjela. Na sudu ističe da je u logoru bila zarobljena šest mjeseci, da su je vojnici svakoga dana silovali te da je iz logora izašla u petom mjesecu trudnoće. Film završava sekvencom majke i sina koji se grle. Sin je upita vidi li u njemu zločinca koji ju je silovao, a ona mu odgovara da ne, ukazujući mu na to da nikada ne smije tako razmišljati.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
