“Svi mi znači svi mi” – narod Libanona ne odustaje

0
56
Foto: Dar al Mussawir / Facebook

Libanon posljednjih godina prolazi kroz najtežu gospodarsku krizu od građanskog rata koji je zemlju razarao punih 15 godina, od 1975. do 1990. godine. Radi se o, kako smo već pisali, jednoj od najzaduženijih zemalja svijeta, koju razdiru teški socijalni problemi. Stoga ne čudi da se narod Libanona pobunio.

Masovni prosvjedi u ovoj zemlji, o kojima smo pisali prije dva tjedna, i dalje traju, iako su kod nas medijski uglavnom zanemareni. Od 17. listopada, već gotovo punih mjesec dana, prosvjednici izlaze na ulice i traže promjene.

Prvih dva tjedna prosvjeda sve javne i privatne škole, fakulteti i sveučilišta obustavili su nastavu. Iako je Ministarstvo obrazovanja prošli tjedan pozvalo na otvaranje škola i u nekoj se mjeri nastava opet upogonila, mnogi srednjoškolci, studenti i prosvjetni radnici nastavili su štrajkati. Sve banke, koje su sada uglavnom opet otvorile vrata, bile su zatvorene skoro dva tjedna. Toliko dug period u kojem su banke bile zatvorene u kontinuitetu nije zabilježen ni tijekom petnaestogodišnjeg građanskog rata.

Libanonske vojne trupe sada su raspoređene u različitim dijelovima zemlje kako bi ponovno otvorili puteve i glavne prometnice koje su prosvjednici tjednima držali zatvorene. U nekim su se područjima prosvjednici mirno povukli, ali u Bejrutu je prošli tjedan došlo do okršaja kada su prosvjednici nasilu uklonjeni s glavne autoceste koja povezuje Bejrut sa sjevernim dijelom zemlje.

Situacija je ponovno eskalirala jučer kada je nastavljena blokada glavnih autoputova zapaljenim automobilskim gumama i barikadama nakon što je preksinoć jedan čovjek ubijen od strane vojnika koji su u četvrti Kaldeh počeli pucati kako bi rastjerali prosvjednike. U prosvjedima je već uhićen i ranjen velik broj ljudi, a sinoćnja primjena sile od strane vojske rezultirala je tako i prvim ubojstvom od početka prosvjeda.

Škole, fakulteti i banke stoga su danas ostali zatvoreni, a prosvjednici su poručili kako će još snažnije inzistirati na svojim zahtjevima za korjenitim promjenama. Saad Hariri, koji je prije dva tjedna zbog prosvjeda bio prisiljen dati ostavku, zasad nastavlja obnašati dužnost kao tehnički premijer do formiranja nove vlade.

U trenutnoj fazi prosvjeda, prosvjednici upotrebljavaju i druge metode djelovanja – osim blokiranja cesta, krenulo se i u blokade ciljanih ministarstava i drugih zgrada koje služe kao simboli trulog političkog i ekonomskog sustava. U nekim su se gradovima ljudi organizirali i uklonili sve transparente i plakate koje političari koriste za samopromociju. Taktike su različite i mijenjaju se, jer prosvjednici pokušavaju održati svoj broj na ulicama, ali i realizirati različite oblike pritiska i poboljšati artikulaciju svojih zahtjeva.

Kako pišu Jeffrey G. Karam i Sana Tannoury-Karam u analizi prosvjeda za Jadaliyyu, recentni prosvjedi u Libanonu od iznimnog su značaja jer su se ljudi prvi put u povijesti zemlje zajednički suprotstavili političkom i ekonomskom sustavu te svim političkim strankama i opcijama.

Dok su ranija razdoblja u modernoj povijesti Libanona imala revolucionarne epizode, osnovni zahtjevi bili su preraspodjela moći između elite i sekti, a ne potpuno novi i inkluzivniji politički sustav. Mobilizacije 2011., 2013. i 2015. bile su okupljene oko određenih ciljeva, uključujući ukidanje političkog sektaštva ili zaustavljanje krize gospodarenja otpadom. Ta su prijašnja iskustva uglavnom bila ograničena na Bejrut i često predvođena određenim slojevima u društvu. Iako su za neke to svakako bili važni trenuci politizacije, aktivistički kamen temeljac, te mobilizacije nisu rezultirale geografskim širenjem, nisu zahvatile više klasa ili izrodile sveobuhvatne zahtjeve za strukturnom transformacijom kakvi su prisutni u današnjim protestima, pišu Jeffrey G. Karam i Sana Tannoury-Karam.

To dobro ilustrira situacija u Tripoliju, u kojem je zahtjev koji je s prosvjeda diljem zemlje upućen – “Svi oni znači svi oni” (političke elite koje moraju napustiti vlast) – proširen na sljedeći način: “Svi oni znači svi oni… A svi mi znači svi mi”. U prosvjedima su tako, kao nikad prije, artikulirani problemi izbjeglica i migrantskih radnika, patrijarhalnog nasilja i rodne neravnopravnosti, beskućništva i siromaštva, radničkih prava i rasizma, ekologije i neodrživog “razvoja” itd.

Sindikati su u Libanonu desetljećima bili zaokupljeni sektaškom politikom i kontrolirani od strane političkih stranaka, a samo su rijetki, poput sindikata liječnika u Tripoliju, otvoreno podržavali prosvjede. I na tom se planu posljednjih mjesec dana događaju velike promjene. Radnici i radnice organiziraju se van tradicionalnih, odavno pasiviziranih sindikata, kroz novonastale saveze, koji se iz dana u dan mobiliziraju i formiraju svoje baze.

Ponovno su prisvojeni i brojni javni prostori – možda i najvidljiviji simbol otimačine i nepravde kojoj narod svjedoči već desetljećima. Prosvjednici okupljeni u velikom broju redom su preuzimali prostore tvrtke Solidere u Bejrutu, napuštene zgrade na javnim trgovima, luksuznu imovinu uz obalu – u tim se prostorima sada održavaju plenumi, kuhaju večere za sve, smišljaju revolucionarne pjesme.

U kom će se smjeru prosvjedi dalje razvijati, koliko snage i mašte narod još može pokazati i na koje sve načine, ostaje nam za vidjeti, ali i pratiti, podržavati i inspirirati se. Sigurno je jedino da je nakon posljednjih mjesec dana povratak na staro, koji opetovano zazivaju političke elite, nemoguć.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autoričini i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime