Kriminalizacija solidarnosti

0
75
Foto: Phralipen

Posljednjih dana iz Bosne i Hercegovine pristiže sve veći broj vijesti o katastrofalnim uvjetima u kojima borave migranti i izbjeglice koji su zaglavili u toj zemlji na svome putu prema zapadnoj Europi. Posebno su grozne priče koje dolaze iz kampa Vučjak, nedaleko Bihaća, gdje u blizini nekadašnjeg odlagališta otpada stotine ljudi provode dane i noći u trošnim šatorima, bez grijanja, struje, tekuće vode i toaleta. Kako se bliži zima i temperature postaju sve niže, raste opravdana bojazan za sudbinu ovih ljudi.

Dok se za situaciju u Vučjaku i drugim kampovima u BiH odgovornost svaljuje isključivo na tamošnje vlasti, Europski parlament je istovremeno odbacio jednu rezoluciju koja je trebala barem malo povećati šanse migranata koji se preko Sredozemnog mora zapute u Europu da će do svoga odredišta stići živi. Prijedlogom rezolucije o traganju i spašavanju na Sredozemlju željelo se obvezati države članice na povećavanje napora u spašavanju ljudi koji se utapaju u Sredozemnom moru. Ipak, preko tisuću nesretnika koji su ove godine izgubili živote na taj način nisu bili dovoljan argument europarlamentarcima da podrže ovu rezoluciju.

U nedostatku adekvatnih politika koje bi pomogle migrantima i izbjeglicama čiji je život ugrožen, oni postaju sve više ovisni o pomoći civilnih udruga, humanitarnih organizacija i ostalih građana Europske unije. No solidarnost koju potonji prakticiraju pod sve je većim udarom kriminalizacije u nizu europskih zemalja. Upravo je to bila tema tribine koja je u organizaciji Centra za mirovne studije (CMS) održana 29. listopada u Europskom domu u Zagrebu.

Ana Ćuća iz CMS-a istaknula je kako se različite forme kriminalizacije solidarnosti javljaju već 2015. godine, kada dolazi do vrhunca tzv. migrantske krize u Europi. Već tada Europska unija počinje mijenjati svoju politiku koja sigurnosti ljudskih života pretpostavlja sekuritizaciju europskih granica, odnosno želju da onemogući migrante u prelaženju tih granica. S tom promjenom započinje i proces kriminalizacije solidarnih aktivnosti koje imaju za cilj pomoći migrantima i izbjeglicama. Kao zakonsku podlogu ovog procesa na razini Europske unije Ćuća je navela tzv. Paket mjera  Vijeća EU kojim su odškrinuta vrata kriminalizaciji svih onih koji pomažu osobama koje su na neregularan način ušle na područje Europske unije. Naime, tim je mjerama odbačen kriterij prema kojemu se uzimalo u obzir jesu li oni koji pomažu migrantima iz toga izvlačili financijsku ili drugu materijalnu korist. Time su stvoreni preduvjeti za to da se osobe i organizacije koje doista pomažu migrantima tretiraju na isti način kao i krijumčari ljudima.

Nadalje, Ćuća je izložila na koji način je ovakva legislativa Europske unije u praksi doprinijela kriminalizaciji solidarnosti. Posljednjih godina države članice EU često usvajaju zakonske odredbe s nejasnim i nepreciznim definiranjem krijumčarenja. U kombinaciji sa stvaranjem atmosfere sumnjičavosti prema djelovanju nevladinih organizacija koje pomažu migrante i izbjeglice, a koje se diskreditira kao navodne suučesnike u krijumčarenju, stvara se plodno tlo za njihovu kriminalizaciju, odnosno izjednačavanje humanitarnog rada i krijumčarenja. Da se ne radi tek o teoretskim mogućnostima, Ćuća je pokazala na primjeru volontera udruge Are You Syrious? Dragana Umičevića. On je u blizini Strošinaca, sela na samom istoku Hrvatske, upozorio policiju na to da se u obližnjoj njivi krije grupa prestrašenih i izgubljenih izbjeglica. Iako su se ti ljudi u tom momentu već nalazili na teritoriju Republike Hrvatske, Umičević je optužen za pomaganje ilegalnog prelaženja granice te je u konačnici kažnjen sa 60.000 kuna.

Osim ovakvih slučajeva formalne kriminalizacije tu su još i različiti primjeri disciplinskih mjera, zastrašivanja i uznemiravanja kojim se aktiviste i druge građane odvraća od pomaganja izbjeglicama i migrantima. Kao primjer zastrašivanja Ćuća je navela javno prozivanje civilnih organizacija od strane političara, koje je prema njezinim riječima kulminiralo prošle godine kada je sami ministar unutarnjih poslova Davor Božinović prozvao Centar za mirovne studije da sudjeluje u krijumčarenju migranata.

Na priču o nejasnim zakonskim odredbama kao bazi kriminalizacije solidarnosti, nadovezao se Zoltán Somogyvári iz Mađarskog helsinškog odbora koji je naveo primjer izmjena kaznenog zakona koje su se dogodile prošle godine u toj zemlji. On je istaknuo da je mađarski zakonodavac namjerno posegnuo za veoma širokim definiranjem aktivnosti koje ulaze u kategoriju “olakšavanja ilegalnih migracija”. Namjerno su napisali zakon koji je nejasan i koji nije lako razumjeti, istaknuo je Somogyvári. Tako je po mađarskom zakonu ilegalno pomagati nedokumentiranim migrantima i potencijalnim tražiteljima azila, a na popisu zabranjenih aktivnosti se čak našlo i dijeljenje informativnih letaka onima koji namjeravaju zatražiti azil. Iako zasad nitko nije kazneno gonjen na temelju navedenih odredbi, njima je stvoren prostor za kriminalizaciju veoma širokog spektra solidarnih aktivnosti.

Somogyvári je u konačnici istaknuo da su institucije Europske unije od velike pomoći Mađarskom helsinškom odboru u borbi protiv ovakvih odredbi, na što je Sara Kekuš iz CMS-a odvratila da su reakcije Europske komisije (EK) često zakašnjele, a ponekad i potpuno neadekvatne. Kao primjer je navela nedavno davanje zelenog svijetla Hrvatskoj za pristupanje Schengenskoj zoni, usprkos brojnim svjedočanstvima o nezakonitom protjerivanju migranata s teritorija RH, s kojima je EK bila dobro upoznata.

Na kraju tribine, okupljenima se putem skypa obratio Seán Binder, humanitarac, student i spasilac-ronilac iz Irske koji se u središtu pozornosti europske javnosti našao krajem prošle godine nakon što je preko sto dana proveo u grčkom zatvoru zbog pomaganja migrantima koji su se utapali u moru u blizini grčkog otoka Lezbosa. Optužen je za krijumčarenje ljudi i prijeti mu zatvorska kazna do 25 godina zatvora. Binder je istaknuo kako je 50-ak ljudi diljem Europe procesuirano zbog pomaganja migrantima i izbjeglicama na moru, a kao motivaciju za takvo postupanje vidi pogrešno uvjerenje da spasilačke misije na Mediteranu ohrabruju i potiču dolazak migranata, odnosno djeluju kao tzv. pull faktor. Naglasio je da u stvarnosti nema nikakve korelacije između broja brodova koji spašavaju ljude i broja ljudi koji pokušavaju doći u Europu. No zato postoji vrlo jasna korelacija između zaokreta europske politike prema sekuritizaciji i povećanja stope smrtnosti u Sredozemnom moru: ljudi koji dolaze u Europu preko Sredozemnog mora danas imaju 30 posto veće šanse da će se utopiti nego prije nekoliko godina.

Ono što je Binder naveo kao istinski pull faktor koji potiče krijumčarenje ljudi na Mediteranu je politika Europske unije koja onemogućuje legalni pristup sustavu međunarodne zaštite na našem kontinentu. Dokle god europska politika bude kao prioritet imala tzv. sigurnost granica, a ne zaštitu ljudskih života, velika grobnica migranata na dnu Sredozemnog mora neće prestati rasti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime