Kurdi: najveće žrtve geopolitičkih igara velikih sila

0
251
Foto: foreign policy.com

Posljednjih nekoliko tjedana svjetski mediji preplavljeni su naslovima o novonastaloj situaciji na sjeveru Sirije do koje je došlo nakon povlačenja američkih trupa od strane predsjednika Donalda Trumpa. Najveće žrtve takve odluke su dojučerašnji američki saveznici Kurdi. S ciljem pojašnjavanja kompleksne situacije koja je posljedica dugogodišnjeg rata u Siriji, svakako vrijedi razmotriti neke od ključnih konflikata na Bliskom istoku u kojima su sudjelovali upravo Kurdi, najbrojniji svjetski narod bez vlastite države.

Tko su uopće Kurdi i koje opasnosti im trenutno prijete? Donedavno nazivani najefektivnijim borcima protiv ISIL-a, Kurdi danas bježe iz svojeg dosad najuspješnijeg pokušaja samouprave, de facto autonomne regije Rojave na sjeveru Sirije.

Iako broje oko 30 milijuna ljudi, Kurdi su etnička manjina koja dijeli zajedničku kulturu, jezik i religiju, sastojeći se većinski od sunitskih muslimana. Naseljavajući uglavnom planinska područja – što im je zaradilo i pogrdi naziv „planinskih Turaka“ – Kurdi pretežito žive na sjevernim prostorima Iraka i Sirije, sjeverozapadnom dijelu Irana i jugoistočnom dijelu Turske.

Na ovim prostorima Kurdi žive tisućama godina, iako na njima nikada nisu uspjeli ostvariti vlastitu državu. Nakon Prvog svjetskog rata i pada Osmanskog carstva, 1920. godine, pobjedničke zemlje Antante potpisale su s Osmanskim carstvom mirovni sporazum, Ugovor iz Sèvresa, koji je uključivao odredbu o neovisnoj kurdskoj državi. Međutim, nakon oštrih reakcija i nezadovoljstva Turske, Ugovor iz Sèvresa tri godine kasnije zamijenjen je Ugovorom iz Lausanne, kojim su utvrđene današnje granice Turske, a teritorij neostvarenog Kurdistana podijeljen je između današnjih Iraka, Irana, Turske i Sirije, svodeći Kurde na manjinu u tim zemljama.

Ovakav razvoj situacije doveo je Kurde u izuzetno nepovoljan položaj te ih, u konstantnoj potrazi za ostvarenjem vlastite domovine, izložio kontinuiranim progonima i sukobima. Ti su sukobi možda najintenzivnije potencirani od strane Turske, u kojoj živi otprilike polovica svih Kurda, čineći otprilike 18% turskog stanovništva koji i dalje nisu priznati kako manjinska skupina, dok je izražavanje njihova etničkog identiteta žestoko suzbijano. Tako je sve do 1991. godine korištenje kurdskoj jezika bilo zakonom zabranjeno, a i danas je značajno limitirano, dok se obrazovanje na kurdskom jeziku smije održavati samo u ponekim privatnim institucijama.

Svaki se oblik borbe za priznanje Kurda u Turskoj oštro odbija i kažnjava, što je potvrdio i primjer iz 1994. kada je Leyle Zane postala prva kurdska predstavnica u turskom parlamentu. Ona je osuđena na 15 godina zatvora zbog “separatističkog govora”, nakon što je prilikom inauguracije u parlamentu položila zakletvu na turskome jeziku, a zatim na kurdskom dodala: Borit ću se kako bi Kurdi i Turci mogli živjeti zajedno u demokratskim okvirima.

U jeku neprekidnih represija i sukoba s turskom državom, među Kurdima se 1978. rađa Radnička partija Kurdistana (PKK – Partiya Karkerên Kurdistan) koja 1984. postaje paravojna grupacija i do 1999. otvoreno ratuje s turskom vojskom s ciljem ostvarivanja političkih i kulturnih prava Kurda unutar Turske. PKK se u zemljama EU, NATO-a te u SAD-u, Turskoj, Iraku, Iranu i Siriji smatra terorističkom organizacijom, dok UN, Švicarska, Kina, Indija i Rusija nisu PKK okarakterizirale kao terorističku organizaciju ne dodavši je na za to predviđene liste.

Niti u Iraku, gdje Kurdi danas čine otprilike 17% stanovništva, te naseljavaju područje autonomne regije, tzv. Iračkog Kurdistana, Kurdi nisu izbjegli progone i mnogobrojne sukobe koji su trajali sve do invazije Iraka od strane SAD-a 2003. godine. Za vrijeme iransko-iračkog rata tijekom 1980-ih godina, u Iraku je od strane vlasti provođena kampanja Anfal (ratni plijen), koja je uključivala ofanzivu na tlu, zračno bombardiranje, masovnu deportaciju i kemijske napade, a tijekom koje je uništeno preko 2000 sela i ubijeno 182.000 Kurda civila.

Nakon brojnih drugih instanci sukoba i čak embarga na hranu i gorivo za Kurde od strane Iraka, bilo je za očekivati kako će Kurdi u invaziji Iraka 2003. godine zauzeti stranu SAD-a i zapadnih zemalja te se uz njih boriti. Borba protiv Saddama Husseina na strani SAD-a za Kurde je tada značila i priliku za stvaranje autonomne regije u Iraku, koju su Kurdi kasnije, uz snažne saveznike, obranili i od tzv. Islamske države (ISIL-a).

Međutim, prava se prilika za kurdsku autonomiju pojavila upravo izbijanjem rata u Siriji, koja nije bila ništa više blagonaklona prema Kurdima na svome teritoriju. Nezadovoljni svojom vladom, Sirijci su 2011. godine prosvjedovali te zahtijevali uklanjanje predsjednika Bashara al-Assada, što je vrlo brzo eskaliralo u nemire za čije je suzbijanje Assad angažirao vojsku. Nemiri su započeli na zapadu zemlje te se pretežito zadržali u Aleppu, Homsu i Damasku. S borbama na više fronti i poprilično rastegnutim vojnim snagama, Assad je do 2012. bio prisiljen povući vojsku iz sjevernih i tradicionalno kurdskih dijelova zemlje te ih mobilizirati u sukobe na zapadu, što je kurdskoj Stranci demokratske unije (Democratic Union Party / PYD) pružilo jedinstvenu priliku za organizaciju autonomne regije na sjeveru Sirije, nazvane Rojava.

Foto: geo-ref.net

Ona je utemeljena na principima demokratskog konfederalizma, u okviru kojeg su uspostavljene demokratske lokalne vlasti. Važnu ulogu igraju i politike rodne ravnopravnosti, sekularizma i eko-socijalizma. Međutim, čim se Rojava počela oblikovati, napadnuta je 2014. godine od strane ISIL-a, kao i ostatak Sirije. Međutim, Kurdi su u ovom sukobu na svojoj strani imali snažnog saveznika – SAD – uz čiju su vojnu podršku, a kasnije i oružano pojačanje, uspjeli istjerati ISIL s teritorija Rojave i većine sirijskog teritorija. Iskorijeniti ISIL te zaustaviti njegovo djelovanje na Bliskom istoku i drugdje, bio je dugoročni cilj SAD-a.

U skladu s tim, kurdski uspjeh u borbi protiv ISIL-a osigurao im je podršku i naklonjenost u SAD-u, gdje se Kurde u medijima često nazivalo najefikasnijim borcima protiv ISIL-a. Oslobađajući sirijske gradove jedan po jedan, Kurdi su širili i populaciju Rojave, priključujući joj oslobođeno stanovništvo. Kako bi svojim imenom jasnije odražavala svoj multietnički karakter, Rojava je preimenovana u Demokratsku Federaciju Sjeverne Sirije. Na isti se način kurdskoj vojsci priključio veliki broj boraca koji nisu Kurdi, stvarajući zajedno Sirijske Demokratske Snage (Syrian Democratic Forces – SDF).

Dok su zemlje zapada pozdravljale nastanak SDF-a, a Kurdi promovirali svoj demokratski model kao rješenje za postratni period, ista podrška Rojavi nije pružena u samoj regiji. Sirijske vlasti uopće je nisu priznavale, a Turska je strahovala od jačanja svog starog neprijatelja PKK-a i širenja istog na Rojavu, na samoj granici s Turskom. U borbi protiv Kurda u Rojavi, Turska je 2016. godine poslala trupe na sjever Sirije, odvajajući time grad Afrin od ostatka Federacije.

Do 2017. godine, Kurdi su proglasili pobjedu nad ISIL-om nakon zauzimanja najvažnijeg grada koji je kontrolirao ISIL, Raqqe. Ali prije nego što su mogli slaviti obranu Rojave od ISIL-ovih snaga, Kurdi su još jednom ostali ranjivi na svome teritoriju. Kada je prijetnja ISIL-a ugašena, podrška SAD-a također je počela slabiti. Već je 2018. godine Turska poslala svoje trupe u odsječeni grad Afrin, započevši još jednom sukob s tamošnjim Kurdima. Otada, Kurdi su u strahu da će još u siječnju najavljeno povlačenje američkih trupa od strane Donalda Trumpa, Kurde izložiti direktnoj opasnosti od turskog napada.

Ti su se strahovi pokazali opravdani 6. listopada ove godine, kada je američki predsjednik Donald Trump naredio povlačenje američkih trupa iz sjeverne Sirije. Kurdi se desetljećima oslanjaju na vanjske sile za potporu u svojim borbama za autonomiju, međutim, još jednom su ostavljeni na cjedilu nakon što su velike sile uz njihovu pomoć ostvarile svoje kratkoročne ciljeve. Trumpov je potez gotovo odmah izazvao brojne kritike i upozorenja o na neizbježne posljedice za američke saveznike.

Foto: time.com

Već 9. listopada, Turske oružane snage započele su vojnu operaciju “Izvor mira” zračnim napadima na granične gradove, koji su već iza sebe ostavili 300.000 raseljenih ljudi i minimalno 220 poginulih civila. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan jasno je najavio svoj plan o potpunom uklanjanju SDF-a, za koji smatra da je povezan s PKK-om, udaljavanje Kurda od svoje granice te kreiranje tampon zone između Turske i Sirije u koju će se po Erdoganovu planu smjestiti sirijske izbjeglice koje se trenutno nalaze u Turskoj.

Još jedna potencijalna posljedica turskog napada na Kurde je mogućnost ponovnog širenja ISIL-a zbog činjenice da se otprilike 11.000 ISIL-ovih boraca nalazilo u zatvoreničkim logorima i slabo utvrđenim zatvorima širom sjeveroistočne Sirije. S Kurdima u bijegu od turskih napada, zatvorenike nema tko čuvati te mogu vrlo lako iskoristiti kaotičnu situaciju za regrupiranje svojih snaga.

Takvo naglo povlačenje iz Sirije i omogućavanje Erdoganovog napada na Kurde, Donalda Trumpa još je jednom učinilo metom kritika, čak i od strane svojih dosad lojalnih stranačkih kolega poput republikanca Lindseya Grahama, koji je uz brojne druge kritičare napomenuo kako je Trumpov potez dao “zeleno svjetlo” Turskoj za napad na Kurde te dodao kako je to mrlja na američkoj časti i najveća pogreška Trumpovog mandata.

Predsjednik Trump, koji je trenutno u procesu istrage Zastupničkog doma koja bi mogla rezultirati njegovim opozivom, nijednim dosadašnjim potezom nije ujedinio ovoliko velik broj demokrata i republikanaca protiv sebe. Zastupnički dom glasao je 354 naprema 60 za osudu Trumpovog povlačenja iz Sirije, ali Trump svoju odluku smatra ispravnom. Ponekad ih moraš pustiti da se svađaju kao dvoje djece, izjavio je Trump o Kurdima i Turskoj.

Međutim, pod pritiskom domaćih kritičara, ali i eskalacije situacije u sjevernoj Siriji, Trump je, čini se, pokušao popraviti nastalu štetu te je najavio sankcije za Tursku i zamrznuo pregovore SAD-a i Turske o trgovinskom sporazumu vrijednom 100 milijardi dolara. Nadalje, poslavši svog potpredsjednika Mikea Pencea u Ankaru na pregovore, Trump je želio pokazati kako neće dozvoliti da Erdogan čini baš što god želi. Ipak, dogovoren je samo privremeni prekid vatre u trajanju od 5 dana tijekom kojih se Kurdi trebaju povući s područja kojeg Turska želi prenamijeniti u tampon zonu, čime se de facto podilazi strateškim ciljevima Turske.

U ovako nesigurnoj i neizvjesnoj situaciji, Kurdima nije ostavljen drugi izbor nego obratiti se za pomoć ostalim silama uključenim u sukobe u Siriji – sirijskom predsjedniku Basharu al-Assadu i ruskom Vladimiru Putinu. Tako je Assadov režim u jednom danu vratio kontrolu nad velikim teritorijem na sjeveru zemlje, uz pomoć ruskih trupa koje su također stupile na dotični teritorij.

Da su pokušaji pregovora i dogovora o privremenom prekidu vatre nedovoljni i zasad neuspješni pokazuju i izvješća Amnesty Internationala i Guardiana koja navode dokaze o ratnim zločinima i ostalim prekršajima počinjenim od strane Turske u sjevernoj Siriji, te ukazuju na nastavak borbi čak i nakon dogovora o privremenom primirju.

Kurdski politički vođa Saleh Muslim za Guardian je izjavio: Prekid vatre je jedna, a predaja druga stvar, i mi smo se spremni braniti. Nećemo prihvatiti okupaciju sjeverne Sirije. Za to vrijeme Erdogan i Putin spremaju se za sastanak u utorak u Sochiju. Kako će se razvijati ova multilateralna i kompleksna situacija, ali i kuda vodi kurdska potraga za domovinom bit će od velikog značaja za Bliski istok, sve uključene regionalne igrače, ali i ostatak svijeta.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime