Pokora tekstilnih radnica u Rumunjskoj i Bugarskoj

0
36
Foto: Flickr/Matt Giesbrecht

Tekstilna industrija, koju se naziva  i “najglobaliziranijom industrijom na svijetu“, može nam dati dobar uvid u to koji su najveći izazovi industrije u 21. stoljeću – kako, što i gdje proizvodimo, tko proizvodi, kakav je položaj radnica i radnika, koji je utjecaj potrošača na način proizvodnje itd.

Žene čine oko 85 posto radništva tekstilne industrije, a radi se o industriji u kojoj se nude izuzetno niske plaće, pa su tako radnice tekstilne industrije među najslabije plaćenima na svijetu, a uz to rade u izuzetno lošim uvjetima.

Stoga ne iznenađuje previše činjenica da učestalo svjedočimo novim slučajevima kršenja radničkih prava u tekstilnoj industriji diljem svijeta. Iznenađeni ili ne, o tim slučajevima svakako i dalje moramo pisati i promišljati – upravo zbog kontinuiranosti opresije i nužnosti promjene.

Rumunjska je jedan od najvećih europskih proizvođača odjeće, a tekstilni sektor spada među najveće izvozne grane u ovoj zemlji. Stopa siromaštva u Rumunjskoj 10 posto je viša od prosjeka Europske unije, a ljudi u ruralnim dijelovima zemlje imaju šest puta veću vjerojatnost da će se suočiti sa siromaštvom, nego u gradovima. Stoga su oni u seoskim zajednicama spremniji prihvatiti niže plaće, što ih čini idealnom radnom snagom za tekstilnu i odjevnu industriju.

Europski modni brendovi tako su našli uporište u ovoj istočnoeuropskoj zemlji, a procjenjuje se da je najmanje 400.000 ljudi zaposleno u ovoj industriji.  Međutim, sad je već poznato i da veliki broj rumunjskih tekstilnih radnika i radnica živi na granici siromaštva, zarađujući iznos manji od minimalne plaće, a šefovi ih nerijetko zlostavljaju.

Tako već godinama iz Rumunjske pristižu priče o kašnjenju plaća, zastrašivanju i uskraćivanju prava na prosvjed radnicima tvornice pletiva Maglierie Cristian Impex, inače u talijanskom vlasništvu. Tvornica proizvodi odjeću za velike brendove poput Escade, Faconnablea i Inditexa, španjolskog giganta čiji brandovi uključuju Zaru i Massimo Dutti.

U travnju 2014. više od 300 zaposlenika u tvornici Maglierie Cristian organiziralo je divlji štrajk zbog kašnjenja plaća, žaleći se pri tom da neće moći priuštiti svojim obiteljima pristojan obrok za Uskrs. Kako je za Balkan Insight izjavio Cristi Deseanu, jedan od štrajkača, radnici su na kraju plaćeni, ali su on i ostali glasni prosvjednici/e otpušteni.

Mnogi radnici danas ne žele razgovarati s novinarima, jer se boje da će izgubiti posao, iako su problemi oko kojih su se aktivirali 2014. godine prisutni i danas. Vlasnici tvornica i dalje govore da se suočavaju s velikim pritiskom brendova kako bi troškovi proizvodnje bili što niži. Radnice, uglavnom žene, često se zapošljavaju uz zakonsku minimalnu plaću, a nerijetko zarade i manje ili pak mjesecima čekaju kako bi uopće dobile plaću.

Nevladine organizacije poput Fondacije Fair Wear i kampanje Clean Clothes zahtijevaju da brendovi preuzmu potpunu odgovornost za svoje proizvodne lance. To bi podrazumijevalo omogućavanje pristojne plaće i uvjeta rada za sve radnike i radnice koji su uključeni u proizvodni proces.

U studiji koju je o situaciji u Rumunjskoj objavio Clean Clothes, priopćeno je kako prekovremeni rad – do 15 sati tjedno – često ostaje neplaćen, a ustvrđuje se i da većina radnika živi u “modusu preživljavanja”.

Velik problem predstavlja i niska razina sindikaliziranosti radnika u ovom sektoru. Dumitru Costin, predsjednik Nacionalnog sindikalnog bloka (BNS), druge najveće sindikalne skupine u Rumunjskoj, rekao je da BNS predstavlja tek 6.000 radnika u tekstilnoj i odjevnoj industriji, što je manje od pet posto ukupnog broja radnika.

Costin za to krivi reforme Zakona o radu iz 2011. godine, žestoko kritizirane zbog slabljenja prava radnika i radnica.  Zakonom je ograničena sloboda udruživanja radnika i njihovo pravo na osnivanje sindikata i organiziranje štrajkova. Znatno je otežan doticaj postojećih sindikata s radnicima, a posljedično i širenje sindikalizirane baze.

Brojni i slični problemi postoje i u susjednoj Bugarskoj. Tamošnji odjevni i tekstilni sektor činio je oko 10 posto ukupnog izvoza zemlje u 2018. godini, a većinom je bio usmjeren prema njemačkim, francuskim, grčkim i talijanskim robnim markama.

Tijekom godina zabilježeni su prosvjedi radnika zbog neisplaćenih plaća, nesigurnosti i zastrašivanja na radnom mjestu. U nekim tvornicama uočen je i specifičan odnos prema radnicima Romima. U priči koju je u rujnu objavila Al Jazeera, jedna od radnica ističe kako su njeni romski kolege dodatno eksploatirani i posebno nezaštićeni. Obično rade noćne smjene, nemaju potpisane ugovore i plaća ih se na ruke, pa u konačnici zarade poražavajućih 3,9 leva (2,2 dolara) po satu.

Ova i ovakva kršenja radničkih prava i dalje prolaze bez reakcija nadležnih institucija. Radnicima se otežava udruživanje, svako prosvjedovanje papreno se kažnjava, a svakodnevica koju definira puko preživljavanje ne ostavlja prostora za previše izbora. Ipak, bugarski i rumunjski primjeri daleko su od izoliranih slučajeva ograničenih na europsku periferiju. Oni su samo još jedna potvrda brutalnosti radnih odnosa koja karakterizira tekstilnu industriju diljem svijeta.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime