Beskućništvo je društveni problem

0
31
Foto: stav.cenzura.hr

Povijest političke borbe nas je naučila da je solidarnost među potlačenim skupinama potrebna kako bi se rješavala problematika obespravljenosti, a pored Roma jedna od najpotlačenijih skupina su beskućnici. Naime, posljednje izvješće pučke pravobraniteljice ističe da su beskućnici i Romi najugroženije skupine što se tiče diskriminacije na temelju imovinskog stanja. Beskućnici su, jednako kao i Romi, predmet mnogih predrasuda ostatka stanovništva pa tako svaka četvrta osoba smatra da su beskućnici sami krivi za stanje koje ih je snašlo. Jednako kao što je borba protiv predrasuda potrebna kako bi se većinsko stanovništvo Hrvatske udružilo s Romima za zajednički boljitak, ona je potrebna i za pronalazak političkog rješenja za pitanje beskućništva koje prijeti sve većem broju ljudi u Hrvatskoj.

Ujedinjeni narodi (UN) razlikuju dva tipa beskućništva, apsolutno i relativno. Apsolutno podrazumijeva uvjete u kojima ljudi nemaju “krov nad glavom” te spavaju na otvorenom, u vozilima ili drugim mjestima koja nisu namijenjena za ljudsko stanovanje, dok relativno obuhvaća osobe koje imaju “krov nad glavom”, ali im nisu osigurani osnovni uvjeti potrebni za zdrav i siguran život, kao što su adekvatna zaštita od elementarnih nepogoda, pristup pitkoj vodi i sanitarnom čvoru, osobna sigurnost i drugo. Hrvatska mreža za beskućnike procjenjuje da oko 2.000 osoba živi u apsolutnom beskućništvu, odnosno bez ikakvog krova nad glavom, a 10.000 u relativnom. U 2018. bilo je registrirano 14 prihvatilišta za beskućnike, s ukupnim kapacitetom od 383 mjesta, a u njima su se 31. prosinca 2018. nalazila 364 beskućnika. To znači da preko 1,500 apsolutnih beskućnika ostaje nezbrinuto i na ulicama.

Izvješće pučke pravobraniteljice ističe da Hrvatska ne ulaže u preventivne programe za suzbijanje beskućništva. Postotak građana u riziku od siromaštva konstantno raste te je dosegao čak 20 posto, a posebno su ugrožene osobe starije od 65 godina, pa ih u tu skupinu ulazi čak 28,6 posto. Kao što je već spomenuto, izvješće ističe da su beskućnici i Romi najugroženije skupine što se tiče diskriminacije na temelju imovinskog stanja: Romi često žive u izuzetno teškim uvjetima, marginalizirani i socijalno isključeni te predstavljaju skupinu kod koje se imovno stanje isprepliće s ostalim diskriminacijskim osnovama i onemogućava njihovo sudjelovanje u društvu… Beskućnici žive u ekstremnom siromaštvu, često su u društvu nevidljivi te im je, između ostalog, zbog lošeg imovnog stanja onemogućen ili bitno otežan pristup tržištu rada, dobrima i uslugama, kao i zdravstvenom osiguranju.

Iako veliki postotak Hrvata smatra da su beskućnici sami krivi za svoje imovinsko stanje, prvo sveobuhvatno znanstveno istraživanje o tom problemu pod nazivom “Slika podrške beskućnicima u Hrvatskoj” jasno pokazuje da su najučestaliji razlozi beskućništva gubitak posla, narušeno zdravlje, nedovoljna pomoć društva u teškim situacijama i loši obiteljski odnosi. Što se tiče njihova radnog statusa i iskustva, pokazalo se da im prosječna duljina radnog staža iznosi 14 godina, što govori da je riječ o osobama koje su veliki dio svog života živjele kao poslovno aktivni i društveno prihvaćeni ljudi, nečiji prijatelji, susjedi i kolege, sve do preokreta koji ih je doveo do života na ulici. Većina beskućnika je prijavljena na Hrvatski zavod za zapošljavanje, ali nije imala priliku pohađati bilo kakve edukacije, prekvalifikacije, tečajeve ili seminare s ciljem lakšeg pronalaska posla. Pokazalo se da velik broj njih aktivno traži posao, a gotovo 80% nije nikada dobilo ponudu za posao. Kao glavne razloge nezaposlenosti navode manjak poslova u regiji u kojoj žive, ali i stav poslodavaca da ne žele zaposliti beskućnika. Također, postoji i nepravda koja im je počinjena na zakonskoj osnovi jer su svi veliki gradovi i gradovi sjedišta županija zakonski obavezni otvoriti prihvatilište/prenoćište, no mnogi to nisu učinili.

Međutim, potrebno je odgovoriti na pitanje tko je krivac ako nisu beskućnici sami. U jednom intervjuu na to pitanje odgovora doktorica znanosti Olja Družić Ljubotina: Riječ “krivnja” jedna je od najčešćih riječi koja prati siromašne ljude. Zato se vrlo često ovi ljudi osjećaju stigmatizirano, srame se svog položaja i nerijetko govore kako se osjećaju odbačenima od društva. To bi značilo da društvo na siromaštvo gleda kao na individualni, a ne društveni problem. Vrlo često naš vrijednosni sustav određuje na koji ćemo način promatrati siromašne osobe. Puno je toga “u očima promatrača” i naši stavovi, a osobito stavovi onih koji donose politike prema ljudima koji žive u siromaštvu, mogu znatno utjecati na njihov položaj. Prije devedesetih godina prošlog stoljeća beskućnika nije bilo mnogo, a uzroci su uglavnom bili vezani uz faktore problema mentalnog zdravlja ili boemskog života. No nakon rata, tranzicije i nesigurnosti na tržištu rada problem beskućništva postao je sve zastupljeniji i vidljiviji. Što se tiče objektivne i subjektivne odgovornosti za beskućništvo, naši su rezultati pokazali da su u najvećem broju strukturalni uzroci, odnosno objektivne okolnosti, doveli ljude u status beskućnika.

Veliki je problem što u Hrvatskoj nema sustavne stambene politike koja bi kvalitetno riješila navedenu problematiku. U mnogim europskim zemljama postoji vrlo jasna stambena politika usmjerena ciljano prema beskućnicima. Jedan od takvih primjera je usluga “najprije stanovanje” (housing first). To je model koji beskućnicima omogućuje samostalno stanovanje sa sigurnošću stalnog najma koje se kombinira s pružanjem psihosocijalne podrške, liječenja ili pružanjem drugih usluga koje su im potrebne. Pružanje medicinske njege je iznimno važno jer beskućništvo direktno djeluje na zdravlje te beskućnici u prosjeku imaju 30 godina kraći životni vijek od prosječnog građanina, tri i pol puta veći mortalitet, te u prosjeku umiru između 45. i 50. godine.

Foto: Flickr/its Jason B

S druge strane, bivši beskućnik Mile Mrvalj navodi duševnu komponentu stanja u kojem se beskućnik nalazi: Teško je ne upasti u depresivna stanja kada živiš kao beskućnik. I ja sam imao tih trenutaka, znao sam danima samo plakati, ništa mi se nije dalo, ništa nisam mogao. Počneš sumnjati sam u sebe, u svoje sposobnosti, u mogućnost promjene, a kako te društvo konstantno odguruje i ljudi ti ne prilaze, sumnje se povećavaju.

Novija istraživanja procjenjuju da je danas bez “krova nad glavom” oko 2 milijuna stanovnika SAD-a te oko 2,7 milijuna stanovnika Europske unije. Ujedinjeni narodi procjenjuju da broj beskućnika diljem svijeta premašuje jednu milijardu. Podaci iz svijeta govore da svaki dan umire 50.000 ljudi, uglavnom djece i žena, zbog života u siromašnim skloništima, u kojima konzumiraju onečišćenu vodu i imaju neadekvatne sanitarne uvjeta. Nadalje, najmanje 600 milijuna ljudi živi u prihvatilištima koja ugrožavaju život i zdravlje. Broj beskućnika raste i na europskom nivou. Njemačka je prema podacima iz 2016. godine imala 860.000 beskućnika, a broj je porastao 150 posto između 2014. i 2016. U Velikoj Britaniji je ovaj broj porastao za 169 posto, doduše u periodu od sedam godina, odnosno između 2010. i 2017. Jedina država u kojoj se broj beskućnika smanjuje je Finska.

Interesantan je podatak taj da je investiranje u rješavanje problema beskućništva za države zapravo financijski isplativo. Naime, znanstvena analiza proračuna u Floridi pokazala je da su troškovi hapšenja, prebivanja u zatvoru i liječenja višestruko veći nego pružanje utočišta koje bi navedene probleme uspješno riješilo: Prosječni godišnji troškovi po osobi u skupini od 107 ljudi (beskućnika) bila je 31,065, odnosno 3,323,955 dolara sveukupno… Pružanje permanentnog utočišta istoj grupi od 107 ljudi koštalo bi 10,051 po osobi ili 1,075,457 dolara sveukupno, dakle uštedjele bi se 2/3 potrošenog novca. Takvi rezultati nam govore o nezainteresiranosti politike za dugoročno rješavanje problema te njen fokus na kratkoročne ciljeve i pomaganje privilegiranim skupinama nauštrb ostatka stanovništva.

Beskućništvo je društveni i politički problem kojeg političari vrlo rijetko spominju zbog toga što beskućnici uglavnom nemaju naviku glasanja na izborima jer su izgubili dodir s društvom koje ih je odbacilo. Također, budući da nemaju prebivalište, televiziju, internet i novac za dnevne novine, beskućnici su skupina koja nije u stanju pratiti izjave političara i boriti se za svoje interese kao što to čine drugi. Iz tog razloga oni bivaju sustavno zanemarivani te su gotovo u potpunosti prepušteni samima sebi. S obzirom na visok postotak stanovništva Hrvatske koji živi u riziku od siromaštva, indiferentnost politike za taj problem opasna je za veliki dio društva.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime