Marija Jurić Zagorka – žena ispred svog vremena

  • RomanichibRomanichib
  • 0
    832
    Foto: https://www.telegram.hr/fotogalerije/zivot/prije-146-godina-rodila-se-marija-juric-zagorka-sjetili-smo-je-se-kroz-galeriju-nekoliko-njenih-manje-poznatih-fotografija/

    Marija Jurić Zagorka (Negovec kraj Vrbovca, 2. ožujka 1873 – Zagreb, 29. studenoga 1957) odrasla je, zajedno s dvojicom braće i sestrom Dragicom (1879 – 1896), u Hrvatskom Zagorju na imanju Golubovec. Točna godina njezina rođenja, sve do 2006. godine kada je utvrđena uvidom u Matične knjige rođenih, bila je nepoznata, a kao godine rođenja dotada su se navodile 1873., 1876. ili 1879. godina. Stvaranju misterija oko godine rođenja doprinijela je i sama Zagorka izbjegavajući navesti točne podatke, a također ne demantirajući netočne.

    Njezin otac, Ivan Jurić, bio je upravitelj imanja baruna Geze Raucha, kuma Khuena Hédervárya, te iako je obitelj bila dobrog imovinskog stanja, bila je poprilično disfunkcionalna, kako je to Marija i sama svjedočila. Odlazak u školu za Mariju je predstavljao bijeg od nesretnog obiteljskog života. Prvo je s ostalom plemićkom djecom pohađala private poduke u Rauchovu dvorcu, zatim se školovala u Varaždinu, a potom u samostanu sestara milosrdnica u Zagrebu. Školovanje u samostanu bila je prisiljena napustiti prije kraja. Zagorka je već tada počela pisati i to je pokazivala samo uskom krugu prijateljica te je počela i anonimno objavljivati. Međutim, roditelji su za to doznali pa je odlučili ispisati iz škole jer bi je obrazovanje u tome samo moglo unaprijediti, a u njezino vrijeme taj je posao bio namijenjen muškarcima.

    Nakon toga, roditelji su je sa samo sedamnaest godina prodali četrnaest godina starijem Andriji Matreyu, mađarskom željezničarskom činovniku. S njim se preselila u Mađarsku, a u braku je bila vrlo nesretna. Ovaj pomađareni Slovak borio se za mađarizaciju Hrvatske pa je i Zagorku želio pridobiti da piše za mađarske interese. Verbalno ju je zlostavljao te zaključavao u sobu i izgladnjivao. Iz njegove je kuće pobjegla nakon nekoliko godina braka, prerušena u sluškinju, čime je postala bjegunka za kojom je izdana tjeralica. Koliko god strašno zvučalo iz današnje perspektive, muž je u to vrijeme sa ženom smio postupati kako mu se prohtjelo dok to nije ugrožavalo njezin život. Kada su je pronašli u Zagrebu završila je u psihijatrijskoj ustanovi, no liječnik je utvrdio da je s njom sve u redu pa je otpuštena. Uz pomoć oca, koji je Matreyu isplatio određenu svotu novca, uspjela je dobiti rastavu braka.

    Iako se ne zna točan datum, negdje potkraj 1910. godine Zagorka se još jednom udala, ovaj puta iz ljubavi, za novinara Slavka Vodvařku, no i taj je brak završio rastavom. Iako je u životu težila iskrenoj ljubavi, obiteljski joj život nije bio sretan, ali zato je kao prva profesionalna novinarka, spisateljica i aktivistica za ženska prava u hrvatskoj povijesti ostavila neizbrisiv trag.

    Svoj uspon u novinarskoj karijeri započela je u Obzoru. Tamo je 1896. godine objavila anonimni članak Jedan časak, a nakon toga je na preporuku biskupa Josipa Juraja Strossmayera primljena u redakciju časopisa. Ipak, i tamo je u velikoj mjeri bila obespravljena isključivo zato što je bila žena. Na zagrebačkim saborskim rasprava, o kojima je izvještavala, sjedila je među ostalim građanima, a ne na mjestu za novinare jer se smatralo da bi ženska reporterka mogla okaljati ugled Obzora. Također, iako je početkom 1903. godine vodila taj list punih 5 mjeseci, dok su urednici Obzora bili zatvoreni zbog sudjelovanja u nemirima potaknutim vješanjem mađarske državne zastave na hrvatskim kolodvorima i mađarskim natpisom na novoizgrađenoj zgradi željeznice, njezina je uloga ostala prešućena. Zahvaljujući poznavanju mađarskog jezika koji je naučila u prvom braku, u svojim se tekstovima bavila hrvatsko-mađarskim političkim odnosima, pri čemu je jasno izražavala svoje protivljenje mađarizaciji i germanizaciji. Osim što je tekstove objavljivala u Obzoru, surađivala je i s drugim uglednim časopisima toga doba, primjerice Viencem i sarajevskom Nadom.

    Iako je bila veliki rodoljub, ljutila ju je diskriminacija žena s kojom se svakodnevno susretala. Velik dio života bila je prisiljena pisati pod muškim pseudonimima, a njezina plaća bila je mnogo manja od plaća njezinih muških kolega. Zato ne iznenađuje što se osim svojim političkim angažmanom istaknula i feminističkim djelovanjem:

    Svugdje sam bila dočekivana s nepovjerenjem i prezirom jer je žena u politici u 19. stoljeću bila smatrana poput žene u javnoj kući. U redakciji Obzora svatko me gledao s čuđenjem ( …) A ja sam u prvom redu širila feminizam i u ženama budila volju da sudjeluju u javnom životu. Moja je težnja uvijek bila emancipacija žena.

    Pokrenula je i uređivala prvi hrvatski list namijenjen isključivo ženama – Ženski list (1925 – 38), a zatim i Hrvaticu (1939 – 41), časopis za ženu i dom.

    Na pisanje povijesnih romana potaknuo ju je biskup Strossmayer, a upravo je njima postigla i najveću popularnost. U toj se skupini svakako ističu Grička vještica, Kći Lotrščaka, Gordana i Kraljica Hrvata. Iako je Roblje (Obzor, 1899) prvi roman koji je napisala, baš je Gričkom vješticom (Male novine, 1912–13) stekla pravu čitateljsku afirmaciju. U pisanju tog romanesknog ciklusa koristila je arhivsku građu iz koje je vadila zanimljive i istinite epizode o progonu vještica. U romanu je izmijenila imena i godine, a svojom imaginacijom od toga je “sagradila” pravo umjetničko djelo.

    Njezini romani objavljivali su se kao feljtoni u novinama i časopisima, primjerice u Malim novinama, Jutarnjem listu, Obzoru, Ženskom listu, Hrvatskom dnevniku i Hrvatici, a čitatelji su svakodnevno iščekivali novi nastavak. Tako je njezin treći roman po redu, a prvi hrvatski kriminalistički roman, Kneginja iz Petrinjske ulice objavljen u ukupno 147 nastavaka u Hrvatskim novostima 1910. godine, a kasnije i u Ženskom listu.

    Svojim povijesnim dramama, komedijama, lakrdijama, jednočinkama i satirama uvelike je doprinijela i razvoju hrvatske dramske književnosti. Evicu Gupčevu, njezinu povijesnu dramu, ovdje je zanimljivo istaknuti i kao dio njezina feminističkog angažmana. Budući da je Zagorku mučilo to što se ženama tijekom povijesti, a i njezine suvremenosti, nije pridavalo dovoljno značaja niti su im se pripisivale ikakve zasluge, ona kao podlogu drame uzima konkretni historijski događaj, seljačku bunu iz 16. stoljeća. Zanemarivši povijesnu vjerodostojnost, na mjesto glavne protagonistice stavlja navodnu Gupčevu vjerenicu Evicu.

    Marija Jurić, poznata pod pseudonimom Zagorka, bila je žena ispred svoga vremena. Tek nakon njezine smrti, u drugoj polovici 20. stoljeća, postupno dolazi do šireg društvenog prepoznavanja važnosti njezinih književnih djela i novinarskog rada te ona postupno zauzima istaknuto mjesto u hrvatskoj kulturi. Svojim je opusom obogatila našu baštinu, a njezino je književno djelovanje bilo usko povezano s društvenim, pa se tako u njezinim djelima izražavao politički i feministički aktivizam. Polazeći od pretpostavke da se prošlost uvijek ponavlja, njezini brojni romani tematizirali su političke okolnosti i društvo u prošlosti aludirajući na suvremenost. U drugima su, pak, ženski likovi bili nositelji etičkih, političkih i feminističkih ideja – Gordana, Jadranka, Kontesa Nera.

    Ova svestrana žena i vizionarka svojim je sveobuhvatnim utjecajem na tadašnje društvo postavila čvrste temelje za bolju budućnost. Nikakve prepreke nisu je zaustavljale. Ona sama je bila promjena kakvu je u svijetu željela vidjeti. Iako je bila omalovažavana i ismijavana neumorno se zalagala za ispravljanje socijalne nepravde i emancipaciju žena. Pored toga, iako rođena u mađaronskoj obitelji, bila je zagovarateljica ideje hrvatskog nacionalnog oslobođenja.

    Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke

    Danas se na adresi Dolac 8 gdje je Zagorka živjela od sredine 30-ih godina 20. stoljeća pa do svoje smrti, nalazi memorijalni stan posvećen njezinom životu. Stan je krajem 2008. godine kupio Grad Zagreb, a od 2009. godine njime upravlja Centar za ženske studije.

    Taj prvi izvaninstitucionalni obrazovni centar u Hrvatskoj 1995. godine osnovala je skupina feministkinja, teoretičarki i znanstvenica, mirovnih aktivistkinja i umjetnica. Njihov program orijentiran je ka podučavanju o ženskoj povijesti i kulturi u svrhu promicanja ženskih prava i rodne ravnopravnosti. S tim ciljem, Centar sudjeluje u organiziranju poslijediplomskog seminara na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu te zajedno sa spomenutim odsjekom svake godine organizira i Dane Marije Jurić Zagorke. Također unutar akademske zajednice, kako bi se potaknulo istraživanje o ženama u kontekstu rodne problematike, od 2009. godine dodjeljuje Nagradu za studentski rad. U sklopu Centra održavaju se i programi za obrazovanje žena o različitim aspektima diskriminacije te se prezentiraju metode za njezino suzbijanje. Kao poticaj za postizanje veće rodne ravnopravnosti u Hrvatskoj provode različita istraživanja, a od 1998. godine redovito objavljuju i feministički teorijski časopis Treća.

    Foto: Petra Cvetković

    U središnjem dijelu Zagorkina stana, salonu, Centar održava skupove kojima se promovira Zagorkin život i rad, ali i žensko stvaralaštvo općenito. U prostoru knjižnice, koja je nekad bila Zagorkina spavaća soba, sadržano je više od 4500 knjiga i časopisa s područja ženskih i rodnih studija, među kojima se ističe Zbirka M. J. Zagorke. U jednoj sobi nalazi se namještaj i pojedini predmeti koji su za života pripadali Zagorki, primjerice bidermajer garnitura s dvosjedom, dvije fotelje sa stolićem, veliko ogledalo, bidermajer pisaći stol i pisaći stroj Remington te staklene vitrine s lentama i zahvalnicama koje je Zagorka dobivala od svojih štovatelja/ica.

    Svojim društvenim radom Centar za ženske studije ustvari se zalaže za širenje humanizma. Budući da humanizam podrazumijeva ljudskost u najširem smislu, dakle suosjećanje i brigu za drugoga, bez obzira na spol, rasu ili nacionalnost, on je temelj feminističkog pokreta. Time Centar na najbolji mogući način odaje počast liku i djelu Marije Jurić Zagorke. 

    Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

    Komentiraj

    Unesite svoj komentar
    Unesite svoje ime