Salah efekt – (de)humanizacija u rukavicama

0
181
Foto: Youtube.com (screenshot)

Mohamed Salah svjetska je zvijezda. Igrač Liverpoola, jedno od prepoznatljivijih nogometnih lica na planetu, Egipćanin, musliman, hodajuća reklama za dobar šampon za kosu i pastu za zube… Fenomen toliko velik da su se njime pozabavili i istraživači sa Stanforda, ustanovivši da postoji nešto što bi se moglo nazvati „Salah efekt”.

U nedavno objavljenom istraživanju tako se pokazalo da se fenomenalni proboj Liverpoolove zvijezde Salaha poklopio s padom zločina iz mržnje u Merseysideu, okrugu koji je Liverpoolov dom (za 19 posto) i smanjenjem broja islamofobnih tweetova (za 50 posto) od strane Liverpoolovih navijača. Anketni eksperiment (kojim je uključeno više od osam tisuća navijača/ica) sugerira da razlog za ovakve rezultate može biti bolje upoznavanje navijača s islamom, pa se može ustvrditi da izlaganje uzorima kao što je Salah doista pomaže smanjenju predrasuda i diskriminatornih ponašanja.

Pozitivan je to odgovor na (od)uvijek prisutno pitanje – može li, i u kojoj mjeri, izlaganje uspješnim slavnim ličnostima iz stigmatiziranih skupina umanjiti predrasude spram tih skupina kod većine stanovnika?

Salah je vidno muslimanski igrač. Svi koji prate utakmice mogu kroz njegov primjer se mogu upoznati s nekim od načina na koji mnogi muslimani prakticiraju svoju religiju. Nakon postizanja gola, Salah slavi u muslimanskoj molitvi. Njegovu suprugu često se viđa kako nosi hidžab, dok se njegova kćerka zove Makka (Meka) u čast jednog od svetih mjesta u islamu.

Kako uviđaju istraživači sa Stanorda, njegova karizma, pristupačnost i smisao za humor pomažu u humanizaciji muslimana. Tužno je da je uopće potrebno humanizirati ljudska bića, ali činjenica je da su i medijski i politički muslimani opetovano dehumanizirani u „zapadnom svijetu”. Stoga je pristup Salahu uistinu nešto drugačije – naslovni članak 100 najutjecajnijih ljudi TIME Magazina Salaha opisuje ovako: „Mo Salah je bolje ljudsko biće nego što je nogometaš. A on je jedan od najboljih nogometaša na svijetu”.

U istraživanju se zaključuje da ovakva izloženost smanjuje predrasude kada je u skladu sa „Salahovim efektom” – pojava neke slavne, javne ličnosti koja pruža nove, pozitivne informacije o određenoj skupini ili manjini. Pritom je to posebno značajno kada se radi o skupinama kojima nedostaje (samo)predstavljanja – o kojima je prethodno bilo jako malo informacija ili su pak informacije bile netočne i/ili nepotpune.

Nažalost, čini se da u našim društvima, odnosno među „većinskim stanovništvom” naših društava, i dalje nema razumijevanja kada je scenarij drugačiji – kada slavne osobe, pripadnici (a samim time i predstavnici, svojevoljno ili ne) različitih manjina, zauzimaju radikalnije političke stavove, što često rezultira pogoršavanjem predrasuda, negativnom pažnjom, i mainstream medijskim razapinjanjima.

Recentniji primjer u SAD-u je Colin Kaepernick, a možda kao najpoznatije od velikih sportskih imena i dalje ostaje Cassius Marcellus Clay, beskompromisni Muhammad Ali.

Mo Salah je „dobar dečko” zato što se u njemu zrcali sve ono što se vidi kao „zajedničko” i „ljudsko” – prijateljstvo, ljubav prema obitelji, volja da se pomogne drugome, uživanje u smijanju, jednostavnost. Međutim, on je „dobar dečko” i zato što eksplicitno ne preispituje odnose moći, ne progovara o razlozima za diskriminaciju, ne upire prstom na političku odgovornost.

Naravno, već je i sama činjenica da je Arapin i musliman „bez imalo srama” vid otpora, ali tu njegov otpor staje. Više od te količine naša društva, čini se, ne mogu progutati. Salah efekt tako bi se mogao ukratko sumirati u zaključak – volimo ih kad nam pokažu da su ljudi, ne volimo ih kad nam pokažu kako smo ih mi dehumanizirali.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime