Hinkemann u ZKM-u: “Tko nema snage za san, nema snage ni za život”

0
28
Foto: Marko Ercegović / ZKM

Ernst Toller (Szamocin, Poljska, 1. prosinca 1893 – New York, 22. svibnja 1939) njemački je književnik i autor “Hinkemanna” (1923), tragedije u tri čina koju smo pogledali u zagrebačkom ZKM-u.

Toller je 1914. godine bio zagovornik rata te ratni dobrovoljac, ali 1916. godine nakon što se vratio s fronte postao je protivnik ratnih događaja. Naime, fizički i živčani slom koji doživio nakon što je iskusio život u rovovima i krvoproliće u ratu potpuno je promijenio njegov pogled na život. Počeo je sudjelovati u antiratnim prosvjedima i štrajkovima radnika, a onda je zbog sudjelovanja u osnivanju i radu Bavarske Sovjetske Republike, u kojoj je šest dana obnašao i dužnost predsjednika, 1919. godine bio osuđen na pet godina zatvora. Za vrijeme tog petogodišnjeg utamničenja napisao je dramu “Hinkemann”, zajedno s još tri druge drame i zbirkom pjesama.

“Hinkemann” je drama u ekspresionističkom stilu. Na tu je dramu, kao i općenito na umjetnost toga vremena, uvelike utjecao povijesni kontekst u kojem je nastala – situacija za vrijeme Prvog svjetskog rata i poratnog razdoblja, zajedno s revolucijama koje su izbijale. Tadašnja umjetnička djela označavala su svojevrsnu borbu protiv tradicionalne funkcije umjetnosti – njezinog iluzionističkog karaktera. Tako “Hinkemann” označava vapaj atifašiste za pravednijim društvom izražen prenošenjem duševnog stanja u umjetničku građu te nastoji ispraviti “krivu” sliku društva i prikazati istinu. Tu je dramu adaptiralo i uprizorilo Zagrebačko kazalište mladih 7. studenog 2015. godine u režiji Igora Vuka Torbice, najnagrađivanijeg mladog redatelja u regiji.

Eugen Hinkemann, čije prezime stoji u naslovu djela, glavni je akter u drami te nositelj radnje. Utjelovio ga je glumac Rakan Rushaidat koji je 2016. godine za tu izvedbu dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju glavnu mušku ulogu. Hinkemann je tragični lik koji ne može pobjeći svojoj sudbini. On je ratni vojni invalid kojem je metak u Prvom svjetskom ratu oduzeo muškost te iako je izvukao živu glavu, rat je duševno slomio tog nekad snažnog muškarca. Kako i sam u kazališnom komadu govori – on je poput marionete koju su toliko dugo navlačili za konce dok se nije potrgala. Njegova nesreća nastavlja se i nakon povratka kući te iako metci više ne lete pokraj njegove glave, on sukob proživljava unutar sebe. Sve ono što ga je nekad ispunjavalo sada ga je iznevjerilo – žena mu postaje nevjerna, oko sebe ne pronalazi prijatelja, za domovinu je samo još jedna koloteralna žrtva rata, a u crkvi ne nalazi utočište.

Foto: Marko Ercegović / ZKM

Hinkemannovu suprugu Grete tumači mlada, ali vrlo talentirana glumica Mia Melcher, a odnos između Grete i supruga Eugena vrlo je značajan za konačni ishod drame. Povratkom iz rata Eugen kao da je progledao, nepravda ga je počela još više pogađati, ali sve je bio spreman izdržati samo ako je Grete uz njega. Najviše ga je boljelo to što je bio uvjeren da ga ona smatra smiješnim i da ga se srami zbog njegova hendikepa. Vjerovao je da ga trpi samo iz sućuti i zbog sjećanja na čovjeka kakav je nekoć bio. Budući da im naknada koju je primao nije bila dovoljna za život odlučio je pronaći posao kako Grete ne bi izgubila i ono malo ljubavi što je za njega još osjećala, a zapošljavanjem u cirkusu prešao je preko svojih moralnim uvjerenja i ideala. U svojoj točki grizao je grkljane te sisao krv miševima i štakorima, a shvatimo li taj prikaz kao metaforu, miševi i štakori predstavljaju ljude koje proždire sustav u kojem žive. Grete se njezin čovjek gadio, a katkada ga se i bojala. Upustila se u aferu s Eugenovim prijateljem, a njezina je sentimentalnost prekasno proradila: Kako sam samo bila odvratna prema njemu! Pa nije on kriv što ga je pogodio metak! Ja sam kriva, što sam ga pustila da ode u rat! Kriva je njegova mati! Krivo je vrijeme u kojem postoje takve stvari!

Osim što Hinkemann nije osjećao iskrenu ljubav s Gretine strane, u karikaturalnom društvu koje ga je okruživalo nije mogao uspostaviti zdrav međuljudski odnos. Književnik Toller poigaro se riječima pri odabiru imena svojih likova čime je još više naglasio njihove karaktere. Tako, primjerice, Hinkemann znači nepotpun čovjek, šepavac, a Grete, od Margarite, u vrijeme nastanka drame bio je naziv za površnu djevojku kratke pameti, prezime Gretina ljubavnika, Großhahn, znači veliki pijetao, a ostala prezimena označavaju, primjerice, božjeg pravednika, svađu, bezbrižnog i uvijek istog.[1]Za oštećenu robu, šepavca, nije bilo mjesta u amoralnom i apatičnom društvu kakvo ga je okruživalo. Njegov fizički nedostatak bio je predmet ismijavanja jer se takva okolina hranila tuđom nesrećom.

U predstavi se svojom ulogom i glumom istaknuo i Ozren Grabarić koji tumači Majstora ceremonije. Vrlo istaknut prizor u predstavi je onaj u kojem on razgovara s Hinkemannom i pritom iznosi iznimno značajne konstatacije. Nužno je spomenuti, prije svega, da je taj prikaz prava ekspresionistička slika – nakazan prizor naglašen bojama. Majstor ceremonije obučen je i našminkan kao klaun, a po Hinkemannovu tijelu slijeva se crvena boja, odnosno krv miševa i štakora koju je prethodno sisao. Grabarić u liku Majstora ceremonije skreće pozornost na rat kao na pokretačku snagu razvoja i napretka. Izjavljuje kako je rat u ekonomskom smislu vrlo koristan za društveni sistem kakav postoji jer on donosi profit, štoviše cijela je Europa nastala na ratovima. U opreku s ratom stavlja mir i ljubav jer oni ljudima nisu isplativi. Ljubav čak prezentira kao puki egoizam jer ona nas tjera da osobu koju volimo stavljamo ispred svih ostalih. Upravo time objašnjava i pojavu nacionalizma te polazište religije – zbog ljubavi prema domovini uzdižemo je iznad ostalih država, a zbog vjere u određenog boga negiramo ostale.

Cijela glumačka postava vješto je uprizorila tragediju prerano okončanog života. Naglasak pritom nije bio na fabuli, nego na odnosu među likovima. Do izražaja dolaze njihovi karakteri koji stvaraju sliku poremećenog svijeta. Nanizani groteskni prizori tvore gradaciju Eugenovog emocionalanog raspadanja i svi se sabiru prema onom konačnom. Dok glumci dočaravaju izvrnute ljudske karaktere to, prije svega, izaziva osjećaj gađenja, a onda ono uzrokuje osjećaj bespomoćnosti koji se poput vala razlijeva publikom kao pasivnim promatračem. Ne potiču li nas takvi nemilosrdni prizori na introspekciju i mijenjanje sebe kako bismo stvorili bolje društvo?

Okrutnost likova u djelu plod je njihove sebičnosti, ignorantnosti i nebrige, a iako je drama napisana prije stotinjak godina i danas se nerijetko susrećemo sa zloćom kod ljudi koje tek površno poznajemo. Predrasude su zahvatile naše društvo poput virusa koji se prenosi zrakom s jednog pojedinca na drugog. Baš kako govori Hinkemann u monologu upućenom publici – mi gledamo jedni druge, ali se ne vidimo, slušamo jedni druge, ali se ne čujemo.: Tamo sjediš ti, a ovdje sjedim ja. Vidim te. Kakote vidim? Vidim nekoliko pokreta rukom i čujem nekoliko riječi. To je sve… ništa mi ne vidimo jedni kod drugih… ništa mi ne znamo jedni o drugima…

Eugen nije vjerovao u bolje sutra, svakim je danom sve više tonuo u vrtlogu beznađa, a onaj tko nema snage za san, nema snage ni za život. Na kraju predstave, on i Grete okončali su svoje živote samo jednim metkom. Kao pobunjenicima u društvu bez morala, društvu s iskrivljenim idealima, svijet im nije dao živjeti. U završnom prizoru oni stoje iznad ostalih likova, on s bijelim ružama, i tek jednom crvenom, koje prekrivaju mjesto na kojem je nekad bilo spolovilo, a ona gola do pasa u ruci drži bijelu golubicu i pruža je prema nebu. Ispod njih, tjelesa likova kaotično su nabacana jedna preko drugih i asociraju na nemilosrdan prizor žrtava u ratu. U pozadini svira glazba, a koja je vrlo važan element cijele predstave, dok po pozornici pada crvena kiša i u zraku se vijori crvena zastava.

“Hinkemann” nije samo alegorija njemačkoga društva, već društva u cjelini. U središtu radnje je individualizirani karakter, ali kako Toller svjedoči u svojim pismima – to je drama pojedinca, ali i radništva, proletarijata, tzv. običnih ljudi potlačenih i iskorištavanih sukladno političkoj volji i konstelaciji vladajućih stranaka. Zanimljivo je još spomenuti da se praizvedba održala 1923. godine u Altes Theatheru u Leipzigu, a na njemačkim se pozornicama izvodila sve do dolaska nacista na vlast 1933. godine. Danas je vrlo popularna i izvodi se u kazalištima diljem svijeta, a ako je još niste pogledali u Zagrebu, svakako to učinite pruži li vam se prilika u novoj 2019/ 20. kazališnoj sezoni.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime