U pjesmi Kad velika drveća padaju, velika američka pjesnikinja Maya Angelou piše:
„Kad velika drveća padaju,
stijene na dalekim brežuljcima drhte,
lavovi se stisnu
u visokim travama,
čak i slonovi
odrvene zazivajući sigurnost.”
Pjesmu je Angelou napisala kad je umro njen prijatelj, također veliki američki pisac James Baldwin, i na njegovom ju je sprovodu prvi put pročitala. Čini mi se kako su upravo ovi stihovi dobri za početi priču o njemačkom boksaču Johannu Trollmannu, nadimkom Rukeli (na romskom ‘drvo’).
Od početka 20. stoljeća boks je, primarno američki, ali i europski, bio područje kojem su gravitirali oni iz marginaliziranih, obespravljenih i diskriminiranih društvenih skupina – crnci, Židovi, Romi. U SAD-u je to bilo najvidljivije – Jack Johnson, Joe Louis, Benny Leonard, Barney Ross, Sugar Ray Robinson, Larry Holmes, Sugar Ray Leonard, Muhammad Ali…
Kako piše Joyce Carol Oates u sjajnoj knjizi eseja On Boxing (možda i najboljoj knjizi o boksu ikad napisanoj): Neki promatrači vjeruju da su boksači ljuti zato što su muškarci, a ljutnja je, za muškarce, način postizanja i uspostavljanja dominacije nad drugima… No razumno je pretpostaviti i kako se boksači bore jedan protiv drugoga zato što im legitimni objekti njihove ljutnje nisu dostupni. Nema društva u kojem spektakl dvojice muškaraca koji se bore jedan protiv drugog nije intrigantna, ako ne i namjerna, slika političke impotentnosti muškaraca (i žena): boriš se protiv onoga što ti je najbliže, što je dostupno, spremno boriti se protiv tebe. I ako možeš, radiš to za novac.
Jedan od tih, marginaliziranih i diskiminiranih, koji su svoje mjesto našli u boksu, bio je i Trollmann, nadimkom Rukeli. Mlad, zgodan, popularan, zovu ga boksač plesač (davno prije nego je plesački stil proslavio Ali), Rukeli 1933. osvaja naslov njemačkog boksačkog prvaka u poluteškoj kategoriji, ispraši pošteno čovjeka koji se zove Adolf (nezanemariva simbolika).
Kako o Trollmannovom životu piše Dario Fou knjizi Šampion, Rukeli je među svojima bio zvijezda, primjer snage i mogućnosti, a sam je, dok je odrastao, na zidu u sobi kao uzore držao sliku Rose Luxemburg i Spartaka – kombinacija koja doista govori ustajte, prezreni/e na svijetu.
Nekoliko dana nakon osvajanja naslova prvaka nacisti mu ga oduzimaju, iz jednog jedinog razloga – zato što je Rom. Zakazuju novu borbu, prijete da mora promijeniti svoj boksački stil ili će izgubiti titulu. Na dan borbe, Rukeli tako dolazi prekriven brašnom i s obojanom plavom kosom, kao karikatura “arijevskog boksača”. Gubi. Život postaje sve teži za Rome u Njemačkoj, a Rukeli se uslijed ozbiljnih životnih nedaća povlači iz boksa.
Negdje u to doba, uoči Drugog Svjetskog rata, preko oceana se drugi Nijemac, boksač Max Schmeling, bori protiv Joea Louisa, poznatog “smeđeg bombardera”. Sedamdeset tisuća ljudi gleda meč na stadionu u New Yorku, stotine tisuća prijenos prate putem radija. Mladi crni muškarac brani ponos Amerike, zemlje u kojoj još uvijek ne može jesti na brojnim mjestima, sjediti u prvim redovima u autobusu i kinu, piti vodu na javnim punktovima, kretati se slobodno… Schmelingu pak poruke ohrabrenja šalje Hitler.
Louis pobjeđuje, crnci diljem Amerike slave kratki trenutak nadmoći, trenutak oslobođenja, makar simboličkog. O njegovim borbama, koje je pratila preko radija u dućanu svoga ujaka u zabitima Arkansasa, Maya Angelou piše: “Kada je gubio, moji su ljudi vrištali. To je bio neuspjeh za sve nas, još jedno linčovanje, još jedan crni čovjek koji visi s drveta… Kraj svijeta, činilo nam se. Da je Joe izgubio protiv Schmelinga, bio bi to povratak u ropstvo, rekli bi nam da je sve istina, da smo uistinu niža bića.”
Schmeling se poražen vraća u Njemačku. On je siguran od progona, na kraju će umrijeti u devedeset i devetoj godini života kao milijunaš. Joe Louis, kojeg je Amerika brzo prožvakala i ispljunula, završit će pak u “najvećem naponu snage” radeći kao pozdravljač i domaćin u Las Vegasu, u dugovima, gdje dekinitiran i ovisan o drogama umire.
A Johann Trollmann zvan Rukeli, romski plesač boksač – biva samo ime s liste Roma u Njemačkoj napravljene 1936. godine i kao takav završava prvo po početku rata upregnut na raznim ratištima na kojima nije htio biti. Zatim 1942. biva uhićen i odveden u koncentracijski logor Neuengamme, gdje umire, u trideset i petoj godini života.
Ne zna se točan datum njegove smrti. U knjizi Šampion Dario Fo opisuje kako je Trollmanna ubio „kapo Kornelijus”, kojeg je Rukeli nadjačao u logorskom boksačkom meču. Korenlijus, koji nije mogao podnijeti da ga je nadjačao „inferiorni Rom”, ubija Trollmanna s leđa, a dok naređuje utvar mrtvaca u kola promatračima poručuje: „Ovo je bio nesretan slučaj, je li jasno?”
Njemačka se prema Rukeliju dugo odnosila kao prema nesretnom slučaju, bez suočavanja s odgovornosti i uvažavanja krivice. Tek 2003. godine Njemačka boksačka federacija odlučila mu je vratiti zasluženi naslov prvaka iz 1933. godine. Prije devet godina, u Berlinu je postavljen i privremeni spomenik – Rukelijev ring, nazvan 9841, po zatvoreničkom broju koji je Trollmann nosio u logoru. Tek sada čujemo kako je pao Rukeli, veliko drvo.
