Mersad Berber – iz naoko oprečnih estetika do vlastite sinteze

0
210
Foto: Phralipen

U Galeriji Klovićevi dvori 18. travnja otvorena je monografska izložba Mersada Berbera, jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih umjetnika druge polovice 20. stoljeća, koji je zadnjih dvadeset godina svog života proveo u Hrvatskoj. Osim slikarstvom i grafikom, Berber se bavio i kazališnom scenografijom i kostimografijom, dizajnom filmskih plakata i vizualnih rješenja. Izlagao je u uglednim svjetskim muzejima i galerijama, bio jedan od utemeljitelja i prvih profesora sarajevske Akademije likovnih umjetnosti te počasni član Ruske akademije umjetnosti. Za potrebe izložbe većina slika i radova dopremljena je iz Fondacije Mersad Berber, dok je dio posuđen iz sarajevskog Bošnjačkog instituta i Tate Moderne galerije.

“Polazila sam od pretpostavke da o Mersadu Berberu postoje predrasude i da već trideset godina nije bilo niti jedne sveobuhvatne izložbe u Hrvatskoj koja bi, na neki način, pokazala  mnogovrsnost njegovih djela. Vodila sam se mišlju da se pokažu rijetko ili nikad viđena djela kao i ona koja sam smatrala kapitalnima za njegovo stvaralaštvo”, navodi Jasmina Bavoljak, autorica stručne koncepcije i kustosica izložbe.

Svi tragični događaji iz ratnih devedesetih godina 20. stoljeća, osobito oni koji se tiču agresije na Bosnu i Hercegovinu, kulminirali su u Berberovu opusu na temu Srebrenice. Bavoljak Berberovom Guernicom smatra cijeli ciklus Srebrenica koji, za razliku od Picassovog djela, nije osmišljen i izveden simbolički već alegorijski te je u konačnici vrhunac postmodernističkog stvaralaštva. U Berberu je oduvijek bila duboko ukorijenjena istočnjačka tradicija koja je igrala važnu i aktivnu ulogu u izgradnji njegovog umjetničkog identiteta. Kao umjetnik koji pripada takvoj tradiciji morao je ovladati umjetničkim idiomom Zapada te pronaći univerzalni jezik koji bi nazivao i vlastitim.

“Berber se nikada nije odmaknuo od tih referiranja i kombiniranja, zapravo je sebe smatrao kroničarom i slikopiscem Bosne, do kraja života.”

Jedan od Berberovih glavnih likova na izložbi je Rom Beriša koji se pojavljuje kroz različite motive – nišane, konje, aktove. Kako sam Berber navodi u jednom intervjuu, kada je bio profesor na tek osnovanoj Likovnoj akademiji u Sarajevu, na kojoj je predavao predmet crtanja i velikog akta, studentima je za potrebe nastave predstavio novi model – bio je Rom i zvao se Beriša. Dok su njegovi studenti vježbali, Berber je “upijao” model Beriše koji je kasnije postao jedan od glavnih junaka njegovog ciklusa Kronika o Sarajevu.

Foto: Phralipen

U Katalogu retrospektivne izložbe u Barceloni 2009. godine Edward Lucie-Smith navodi kako je fantastično nacrtan akt koji se pojavljuje na nekim od Berberovih slika muslimanske i kršćanske fuzije upravo lik Roma Beriše. Kada se te slike uklope u točku gledišta vezanu uz povijest Balkana, one postaju još potresnije jer se radi o području u kojem su Romi, oduvijek pa i danas smatrani osobama na marginama društva.

“On postaje za Mersada Berbera univerzalni lik koji preuzima simbolički sva moguća značenja. Vjerojatno je on za njega i utjelovljenje muške ljepote kao i nesretnih ljudskih sudbina.”

Sam Berber u jednom trenutku kaže za sebe da je apatrid naglašavajući svjesnost tuđe poruge i osporavanja bića i njegovog naroda i njega, što je smatrao i određenom privilegijom jer je sa te distance mogao ponekad sagledati stvari mnogo jasnije i zrelije.

Jasmina Bavoljak čitav svoj radni vijek provodi u Galeriji Klovićevi dvori, od 1990. godine, kada je  pripremala izložbu Židovi na tlu Jugoslavije koja je nakon Zagreba postavljena i u Sarajevu, Beogradu i Novom Sadu.

“Kada sada o tome razmišljam mogu reći da je to bio megalomanski i nevjerojatno zahtjevan pothvat na sve četiri etaže tadašnjeg Muzejskog prostora, danas Galerije Klovićevi dvori,  koji su osmislili ondašnji ravnatelj Ante Sorić i Slavko Goldstein, a obuhvaćao je židovsko kulturno i vjersko naslijeđe cijele Jugoslavije s kapitalnim djelima poput sarajevske Hagade (na koju se i Mersad Berber referira u nekim svojim djelima). Tada je dizajn kataloga radio Ivan Picelj, vrhunski umjetnik,  koji me naučio sve  o tom mediju.“

Drugi veliki kulturološki projekt koji Bavoljak pamti je izložba Franjevci Bosne i Hercegovine na razmeđu kultura i civilizacija, kad je imala priliku proći i zaviriti u sve samostane kojih danas više nema. Pamti i izložbu kolekcije Ericha Šlomovića koju je radila s Vladom Bužančićem (piscem monografije o Mersadu Berberu), kao i ratni projekt Oči istine kada je proputovala tisuće kilometara s ratnim fotografijama razorene hrvatske baštine po Europi.

“Od mojih autorskih novijih projekata najviše su mi srcu prirasle Intime, Refleksije vremena 1945. -1955. i izložba Pompeji jer mislim da sam njihovim postavom pomaknula granice prezentiranja baštine u najširem smislu.”

Na pitanje smatra li da je reprezentiranje umjetničkih praksi i medijska popraćenost kulture zadovoljavajuća Bavoljak navodi da nije, ali „ako svaki narod ima vlast koju zaslužuje, onda svaki narod ima i kulturu kakvu zaslužuje, a samim time i medije. Bez individualne borbe umjetnika, kao i bez političke (financijske) potpore tim umjetnicima, nema velikih kultura i to nam mora biti jasno.“

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime