Manjinski (medijski) geto

  • EnglishEnglish
  • 0
    56
    Foto: Deseret News

    U nedavnoj saborskoj raspravi Boris Milošević istaknuo je kako HRT godinama ignorarira adekvatno medijsko predstavljanje manjina, te na tom planu nikako nema pomaka. Naglasio je kako su manjinski predstavnici izražavali nezadovoljstvo udjelom sadržaja manjinskog programa na HRT-u, nedostatkom kadra koji bi se bavio manjinskom problematikom te njegovom edukacijom, kao i emisija i programa na jezicima nacionalnih manjina – ali sve bezuspješno.

    U otužnoj dalekovidnici na Prisavlju koja tuži vlastite novinare i novinarke, situacija je na svim razinama, ne samo onoj proizvodnje manjinskog medijskog sadržaja, poražavajuća. Ipak, treba podsjetiti da Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina jamči hrvatskim nacionalnim manjinama pravo na pristup sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja na jeziku i pismu kojim se služe. Zakon propisuje i konkretnu obvezu javnoj televiziji i radiju da  promiču razumijevanje za pripadnike nacionalnih manjina, proizvode i emitiraju programe kojima se promiče kulturna specifičnost nacionalnih manjina, itd.

    Mediji, tako u teoriji barem stoji, trebaju reflektirati raznolikost društva, kako u programima, tako i u kadrovskoj politici. Za sada taj zahtjev zakonski obvezuje isključivo javne medijske servise, ali bi se duštvena pluralnost i uključivost vjerodostojno promicala, takav zahjev treba postaviti pred sve medije, uključujući i one komercijalne.

    Kada su u pitanju HRT-ove manjinske emisije, one iz godine u godinu zadržavaju karakteristiku čistog zadovoljavanja forme. Takav se sadržaj emitira u neatraktivnom terminu za gledatelje, teme su uglavnom svedene na kulturološke fraze i opća mjesta, na mlitavi i deklarativni prikaz brige i angažiranosti, ‘hodanje po jajima’ i nediranje u politički izazovna i ‘provokativna’ pitanja… Nedostaje im emancipatorskog duha i živosti i sve u svemu djeluju kao da su rezultat slijeđenja uputa iz najgorih patronizirajućih patetičnih brošura o ranjivim skupinama.

    Pritom takve emisije imaju getoizacijski efekt, prezentirajući manjine kao dio nekog paralelnog, a ne zajedničkog društva. ‘Ostatak’ stanovništva ih ne gleda jer imaju osjećaj da ih se taj sadržaj ne tiče, a ne gledaju ih baš ni pripadnici/e manjinskih skupina, jer im nemaju ništa izazovno i zanimljivo za ponuditi.

    Zadovoljavajući integrirajući medijski model tako u praksi zapravo nikada nije zaživio, ni kada je u pitanju HRT, ni specijalizirani manjinski mediji, ni ‘ostali’ mediji općenito. Komercijalni mediji, predvođeni tržišnim interesima, smatraju kako nisu obavezni poticati interkulturalnost i solidarnost u svojim programima, a pitanja vezana za nacionalne i druge manjine uglavnom oslikavaju kroz političke teme, često promovirajući uvriježene stereotipe i karikaturalno predstavljajući pripadnike manjina. Marginalizacijom i površnom obradom tema koje se bave manjinama, mainstream komercijalni mediji tako kontinuirano doprinose isključivanju i diskriminaciji manjina u društvu.

    Mediji koji su pak specijalizirani za manjinske teme bave se specifičnim potrebama, problemima i interesima pojedinih manjinskih grupa. Iako je njihov doprinos ostvarivanju ustavom zajamčenog prava na pristup medijima na manjinskom jeziku bitan, i njihov je medijski rad problematičan jer i on nažalost doprinosi getoizaciji informativnog prostora za manjine, s obzirom da sadržajno ostaju zatočeni u uskom prostoru – obraćaju se primarno i gotovo isključivo pripadnicima nacionalnih manjina, te je njihov doseg čitateljstva limitiran.

    Time se poručuje da se pitanja manjina tiču samo manjina, što naravno nije istina, jer svi zajednički egzistiramo u društvu i naši međuodnosi su ono što sačinjava određenu problematiku, kao i njeno potencijalno rješavanje.

    Kada bi se svi mediji  pitanjima manjina počeli baviti na širi, raznolik i inkluzivan način,  izbjegavajući stereotipiziranja i površnost, opća mjesta i privid anagažiranosti, možda bismo bili korak naprijed prema istinskom integracijskom medijskom modelu, a time i boljoj integraciji i suživotu u društvu općenito.

    Zasada imamo uglavnom manjkave i nezadovoljavajuće pokušaje manjinske medijske reprezentacije, pokušaje koji zapravo zrcale većinski loš i poražavajući položaj u kojem se u našem društvu nalaze pripadnici manjinskih skupina – od onih koji u 2019. godini još žive bez električne energije, do onih na koje se podižu glasovi i šake kada ulicom prošetaju držeći za ruku nekoga koga vole.

    Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

    Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

    Komentiraj

    Unesite svoj komentar
    Unesite svoje ime