Udomiteljstvo je za ljude velikog srca

  • EnglishEnglish
  • 0
    265
    Foto: Elvis Kralj

    Na samom početku priče o udomiteljstvu treba progovoriti o siromaštvu koje je među romskom zajednicom učestala pojava. U  romskim naseljima većina obitelji iz dana u dan “jedva krpa kraj s krajem”, ali ako u obitelji sve funkcionira, bez obzira na tešku materijalnu situaciju, dijete još uvijek ima uvjete za normalan razvoj. U onim slučajevima gdje takvo stanje uzrokuje pojavu različitih oblika ovisnosti, primjerice alkoholizma ili konzumiranja droga, a koje za posljedicu imaju zanemarivanje djece, pa čak i nasilje u obitelji, dolazi do aktiviranja socijalne službe. Socijalni radnik nadzire i prati tu obitelj, a temeljem njegovog izvještaja na sudu za maloljetnike može se pokrenuti postupak u kojem sudac može donijeti rješenje o oduzimanju djeteta iz obitelji. Često su to teški slučajevi u kojima roditelji ostaju čak i bez roditeljskog prava.  Tako se otvara mogućnost za posvajanjem djeteta pri čemu želim istaknuti da bebe i mlađa djeca imaju daleko veću šansu da budu posvojena u odnosu na stariju djecu.

    Budući da radim kao pomagač u nastavi za romsku djecu, svakodnevno sam u kontaktu s djecom. To mi omogućava da sagledam bogatstvo dječje duše i potencijale za razvoj baš svakog djeteta. Bez obzira na to što veliki broj djece nema podršku obitelji, oni uče čitati, pisati, uče matematiku, razvijaju logiku, a kada to gledate neminovno se zapitate kakav bi tek napredak bio da imaju barem malu roditeljsku podršku. Prije desetak godina intenzivno sam o tome razmišljao. Gledao sam djecu kako dolaze do četvrtog ili petog razreda i onda odustaju od školovanja. Trajni ožiljak na srcu ostavio mi je dječak koji je bio iznimno nadaren za matematiku, ali na kraju je odustao od škole, završio u kriminalu i u popravnom domu. On bi i dan-danas bio u maloljetničkom zatvoru, ali kada su ga jednom prilikom pustili kući za praznike,  više se nikada nije vratio. Razmišljao sam što bi bilo kada bih ja uzeo takvo dijete u svoj dom i pružio mu ljubav te omogućio uvjete da ostvari uspjeh. To bi bio naš zajednički uspjeh. Odlučio sam razgovarati sa socijalnom radnicom koja me saslušala, objasnila mi mogućnosti za posvajanje ili udomljavanje i uputila me na edukaciju. Nakon toga sam dobio mogućnost da udomim bolesnu romsku djecu na koju je teška životna situacija ostavila posljedice blage mentalne zaostalosti. Puno sam radio s njima i evo sada imam maturanta Ivana, a kada je došao kod mene imao je osam godina. Senada je došla u našu obitelj kada je imala tri mjeseca, a sada je drugi razred srednje škole. Brendon, koji ima problema s vidom i koji je nešto kasnije krenuo u školu, sada je u sedmom razredu i odličan je učenik.

    Na moju inicijativu, a uz podršku mog bratića koji je i meni pomogao da se odlučim na udomiteljstvo, petnaest romskih obitelji iz mog kraja javilo se za udomitelje. Na taj su način svi oni koji su zanemarivali svoju djecu vidjeli da mogu ostati bez djece budu li se nastavili tako ponašati i mnogi su izvukli pouku. Olakšanje sam primijetio i u svom radu u školi jer su udomitelji znatno olakšali razvoj i napredovanje svoje udomljene djece. Ipak, u romskoj zajednici još uvijek postoje sumnje i predrasude da udomitelji uzimaju djecu isključivo zbog novčane koristi, a što je potpuno neshvatljivo svakome tko razumije koliko je zahtjevno odgajati djecu. Tako razmišljati može samo netko tko doživljava dijete kao biljku koju treba povremeno zaliti i ona će rasti sama od sebe. Pružiti djetetu dom u kojem će se ono osjećati sigurno, u kojem će ga okolina poticati te voditi računa o njegovim potrebama zahtijeva od svakog roditelja duhovno i materijalno ulaganje svakoga dana u trajanju od 24 sata. Pored toga, udomiteljsku obitelj gotovo uvijek čine i biološka djeca,  a tako je i u mojoj obitelji i nema razlike među djecom – svi su moji.

    Foto: Elvis Kralj

    Udomiteljske obitelji uglavnom su mlade obitelji koje moraju ispuniti određene uvjete da bi uopće mogle dobiti taj status. Primjerice, trebaju imati zadovoljavajuće stambene uvjete koji uključuju i sobu, radni stol, krevet, stolice i police za dijete kako bi moglo normalno učiti i zadovoljiti sve svoje radne, odnosno životne potrebe. Jedan od supružnika mora imati vlastite prihode i stalno zaposlenje. Bez obzira što općenito mišljenje romske zajednice o nama udomiteljima nije pozitivno, želio bi istaknuti veliku prednost koja proizlazi iz situacije kada romska obitelj udomi romsko dijete. Maleni Rom ili Romkinja koji su udomljeni u hrvatskoj obitelji tijekom odrastanja će gotovo u potpunosti izgubiti svoj materinji jezik, primjerice bajaški kojim mi Romi na ovom području govorimo. Zaboravit će običaje, kulturu svog naroda, nestat će dio njihovog identiteta. Budući da udomiteljstvo podrazumijeva samo privremeni smještaj djece u drugi dom dok se situacija u njihovoj kući i obitelji ne popravi ili dok sud ne donese odluku da dijete vraća roditeljima, a već je bilo takvih slučajeva, ta se djeca u jednom trenutku ponovno nađu u romskom naselju. Od toga trenutka oni ponovno moraju živjeti s mamom i tatom u za njih sada potpuno drugačijem okruženju. Za djecu je to ogroman stres i šok, zaboravili su jezik,  žive u šesnaest kvadrata, gdje su boravak, kupaonica i kuhinja u istom prostoru, često s djecom koja su se u međuvremenu rodila, a od sunca se skrivaju iza kuće. Povratak je neusporedivo lakši kada su djeca tijekom udomljivanja uspjela zadržati svoj romski identitet. Ipak, najvažnije je da udomitelji imaju veliko srce i dušu. Bilo je i slučajeva kada su udomitelji odbijali uzeti romsko dijete, ali socijalna radnica koja na ovom području vodi udomiteljstvo takvim je obiteljima oduzela dozvolu za posvajanje, ispravno zaključivši da ljudi koji na dijete gledaju s obzirom na nacionalnu pripadnost ne zaslužuju dijete.

    Moja generacija zajedno s još mlađim generacijama Roma ima važnu zadaću, a to je donijeti promjene u romske zajednice. Neke dobre običaje svakako treba sačuvati i s ponosom ih predstaviti drugima kao posebnosti romskog naroda, ali one običaje koji rezultiraju neravnopravnim položajem djece, primjerice nedovoljno shvaćanje važnosti obrazovanja ili običaj tzv. kulta nevinosti koji u podređen položaj dovodi mlade djevojke, treba osuditi i odbaciti. Zato s voljom organiziram i sudjelujem u radionicama koje u tome pomažu, poput one “Budi muško” koju smo nedavno održali, a o kojima sam već pisao za Phralipen. Također, podržavam svaku obitelj koja u svom srcu nađe mjesta za još jedno udomljeno dijete.

     

    Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

    Komentiraj

    Unesite svoj komentar
    Unesite svoje ime