Melanija Mešić – Treba živjeti dan za danom

0
179
Foto: Phralipen

Melanija Mešić ima 23 godine i studentica je Ekonomskog fakulteta u Splitu. Nakon tri godine redovnog studiranja bila je prisiljena pauzirati kada je prije godinu i pol iznenada oboljela od leukemije.

“Bilo je to 13. lipnja 2017. godine na dan sv. Ante. Nekoliko dana prije toga čitala sam neki članak o pojavi akutne mijeloične leukemije u Splitu i baš sam pomislila što bi bilo da ja imam rak. Par dana kasnije, dijagnosticirana mi je upravo ta bolest”, rekla nam je Melanija na početku razgovora i prisjetila se koliko su njezini roditelji bili shrvani tom viješću.

“Mama je bila sva natečena od plača, a tata se preda mnom dobro držao. Organizirao je povratak iz Splita u Zagreb i liječenje u KBC-u Zagreb, ali sam saznala od sestre da je plakao i tugovao cijelo vrijeme kad nije bio pored mene.”

O svojoj bolesti znala je vrlo malo, samo da se radi o raku krvi i da je kemoterapija proces liječenja. Nakon dolaska u Zagreb liječnica joj je sve objasnila i naglasila kako je 50 posto uspješnih rezultata liječenja na medicinskoj struci, a 50 posto je na njoj samoj. Pozitivan stav je važan dio uspjeha. “Dobro, ja ću to riješiti”, rekla je Melanija sama sebi.

Tijekom cijelog tog perioda obitelj joj je značila najviše. “Transplatirane su mi bratove krvotvorne matične stanice. On je moja krv i dio mene do kraja života. Roditelji su bili moja veza s vanjskim svijetom jer sam praktički bila u izolaciji u jednoj sobi u kojoj sam u nekoliko navrata boravila po mjesec i pol. Bili su jako zabrinuti. Otac se uslijed svog tog stresa razbolio i uskoro ide na operaciju srca.”

Foto: Phralipen

Da ustraje u liječenju, Melaniju su motivirala djeca oboljela od malignih bolesti. Njihova snaga i životna radost vrijedne su svakog divljenja i tada je počela vjerovati u izlječenje. Pogled na život iz korijena joj se promijenio.

“Prije sam uvijek bila pod pritiskom koji sam sama sebi nametala ili koji nam nameće okolina. Primjerice, sjećam se pritiska u srednjoj školi da moramo što bolje napisati maturu i upisati što bolji fakultet. Ipak, isto se tako danas često sjetim kada mi je na podjeli svjedodžba prišla profesorica koja je predavala poduzetništvo. Primila me za ruke i rekla mi da ne moram upisati fakultet, da si to ne postavljam kao uvjet jer onaj tko ima potencijala napravit će nešto od svoga života bez obzira na fakultet. Tada je nisam u potpunosti shvatila i mislila sam da sumnja u moje sposobnosti, ali danas znam da je bila u pravu. Tada sam si govorila da moram završiti fakultet u roku, da sve što radim mora biti savršeno i završeno u nekom samozadanom roku, a sada… Više ništa ne planiram. Nemam dugoročne ciljeve, već svoju snagu koncentriram na ono čime se trenutno bavim. Idem na vožnju i pripremam se za vozački ispit, a u travnju idem sa svojom plesnom grupom na natjecanje u Sarajevo. Oduvijek sam voljela plesati, a pronašla sam se u hip-hopu. Voljela bih na jesen nastaviti studirati i to je otprilike moja lista planova i želja.

Budući da je tema devetog broja časopisa Phralipen vezana uz modu i odjeću, s Melanijom smo porazgovarali i o tome je li se susretala s tradicionalnom romskom odjećom i kako se danas oblači njezina generacija.

“Od svoje četvrte godine pa do srednje škole plesala sam u KUD-u Romska duša koji je vodio moj stric. Moj prvi nastup bio je u suknjama koje sam izvukla iz maminih ormara. Sjećam se kako sam se osjećala posebno kada sam prvi put obukla dimije, u čemu mi je pomogla baka. Moj ormar danas je vrlo šarolik i oblačim se prema osjećaju. Volim šminku pa sam postala pravi majstor u šminkanju te me i prijateljice često zamole da ih našminkam za neke posebne prilike. Što se tiče kose, kemoterapija mi je pomogla da shvatim da sam lijepa i s kratkom kosom, a često sam nosila i različite perike, turbane koje imam i danas.”

Melanija Mešić je svojim boravkom i razgovorom unijela posebnu životnu energiju u našu redakciju. Ljubav s kojom priča o svojoj obitelji i radost s kojom govori o svojim prijateljima podsjeća nas na važnost obiteljskih i prijateljskih odnosa u životu svakog čovjeka. Na kraju razgovora pitali smo je za naslov ove kratke priče, crtice iz njezinog života, i rekla je: “Treba živjeti dan za danom”. To je izašlo iz njezinog srca pa neka ta spoznaja ostane što duže u svima nama i vama, dragi čitatelji.

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime