INTERVJU – Ivana Biočina: Zrcaljenje društva i svijeta kroz tranziciju tekstilne industrije

0
223
Foto: Tomislav Sokač

Ivana Biočina, magistra tekstilne tehnologije i inženjerstva, smjer dizajn i projektiranje, autorica je knjiga Modus Vivendi: Ogled o političkom, ekonomskom i društvenom u modi (2014) i Tiranija mode: Ukrašavanje kao potraga za indentitetom (2016).

Dobitnica je nekoliko nagrada za pisanje te Rektorove nagrade za rad iz teorije mode (2007). Nedavno joj je objavljena treća knjiga Proizvedeno u Hrvatskoj. Tranzicija hrvatske tekstilne industrije čija je središnja tema tranzicija.

“Kroz istraživanje i razgovore pronašla sam bogat izvor nevjerojatno zanimljivih podataka koji su tekstilnu industriju i njezinu povijest na različite načine koristili kao usporedbu ili primjer industrijalizacije i kapitalizma. Uz to, neizbježno je povezivanje s radničkim pravima, ženskim položajem, modernim društvom i svijetom“, navela je Ivana u predgovoru svoje nove knjige.

Osim izlaska njene nove knjige, Ivanino znanje o modi, radništvu i važnosti proizvodnje bio je prirodan slijed za razgovor o temi tekstilne industrije koja se pokazala kao polazna točka za promišljanje i propitivanje elemenata sustava kojeg svjedočimo.

U trgovinama se već naveliko predstavlja proljetna i ljetna kolekcija za ovu godinu. Što za tebe predstavlja moda i kako bi opisala sebe kao potrošača?

Moda je za mene zanimljiv aspekt našeg življenja, sustava, kulture, politike, proizvodnje, ali i identiteta. Danas kad razmišljam o modi, opterećena svojim teoretskim znanjem, gledam je kao dio sustava i kao industriju, a kao pojam prvenstveno znači odjeću koja se mijenja u vremenu (takav pristup odijevanju nastaje kao jedinstvena tvorevina još u renesansi). Moda je oduvijek bila dio mog života, od crtanja papirnatih lutkica i odjeće s majkom dok sam bila dijete, što mi je bila omiljena igra, do listanja modnih časopisa kroz mladenaštvo, a kasnije je došlo i šivanje, studiranje i rad u modi i industriji. Kako sam kroz sazrijevanje otkrivala i drugu stranu tog svijeta, od teorije do stvarnog lica proizvodnje, u potpunosti mi se promijenilo poimanje. Valja naglasiti da je moda samo jedan aspekt tekstilne industrije, i to upravo onaj koji je najčešće prisutan u blještavim časopisima, ali i crnim kronikama, zbog načina proizvodnje odjeće, zagađivanja ljudi i okoliša. Danas sam kao potrošačica oprezna, a najdraži su mi odjevni predmeti koje sam naslijedila od mame i drugih dragih žena. Volim predmete koji imaju priču, posebnost, da nose neku snagu, pa rekla bih i čaroliju. Kad sam u prilici podržim etični i hrvatski tekstil. Posebno mi je drago što u globalnim prilikama vidim povratak zanatu, obrtu i umijeću.

Onda možeš reći da si razvila neki poseban odnos s modom?

Svakako, kroz život se moj odnos s modom mijenjao i razvijao. Imala sam sreću da se u obitelji šivalo, i mama i sestra su predivno crtale, ujna je bila vrsna krojačica. Kroz tinejdžerske godine sam počela šivati odjeću, posjećivati sajmove, tragati za materijalima i zanimljivim odjevnim predmetima. Još jedna prednost je što kroz moje tinejdžerske godine nije bio prisutan fast fashion (masovna moda popularnih brendova) pa smo morali iznaći različite kreativne načine da se izrazimo kroz odijevanje. Mene doduše nikad nije zanimalo ono što se nudilo kroz masovnu proizvodnju te sam uvijek imala jasnu viziju što želim i kako to točno mora izgledati. Zato sam i studirala modni dizajn. Sljedeća radikalnija faza je uslijedila kada sam u Berlinu prodala i poklonila većinu odjeće, kao čin oslobađanja i čišćenja. Danas živim u nastavku te faze, ali u zdravijoj ravnoteži. Volim otkriti zanimljivi odjevni predmet, ali dobro razmislim treba li mi zaista. Shvatiš da ti zapravo ni ne treba puno. Uz to, otkad se bavim proučavanjem tekstilne industrije, počela sam skupljati kvalitetne odjevne primjerke iz hrvatske tekstilne povijesti.

U najnovijoj knjizi Proizvedeno u Hrvatskoj prikazuješ kako se hrvatska tekstilna industrija nosi s procesima koji pogađaju najglobaliziraniju industriju na svijetu, ali i tendencije vraćanja iste u Europu s naglaskom na proizvodnju, a ne nužno na uslužni sektor. Kakvo je trenutno stanje u tekstilnoj proizvodnji i industriji u Hrvatskoj i možeš li s nama podijeliti neka iskustva i saznanja vezana uz istraživanje?

Iako pretpostavljam da većina čitatelja uz hrvatsku tekstilnu industriju ne veže lijepe slike, već je ponajviše smješta u tmurnije kategorije, drago mi je reći da je takvo poimanje iskrivljeno. Hrvatska tekstilna proizvodnja ima bujnu i složenu povijest, a s novim, 21. stoljećem ušli smo u jedno novo razdoblje globalnog tržišta i novih stremljenja. Nije slučajno da se tekstilna industrija naziva “najglobaliziranija industrija na svijetu”. Kina je još 1993. preuzela proizvodnju tekstila, a 2005. godine je preuzela i europsko tržište. Hrvatska industrija se našla u novom stoljeću, s novim poretkom proizvodnje koja se premjestila u Kinu i JI Aziju, s privatizacijom opustošenom industrijom, nedostatkom vizije države u industrijskoj politici, a zatim i sa svjetskom financijskom krizom 2007. godine. Hrvatska tekstilna industrija od 2005. bilježi kontinuirani pad svih pokazatelja te je 2013. dotakla dno. Tada se, od 2014. zaustavio negativan trend. Najveću promjenu i nadu donijela je 2016. kada se tekstilna proizvodnja počela vraćati u Europu. Tvornice koje su opstale djeluju unutar novih stremljenja i viđenja te djeluju na europskom, pa čak i globalnom tržištu. Tekstil se unutar posljednjih deset godina radikalno promijenio, europski potrošači danas više ne žude za masovnim, jeftinim proizvodima, već teže prema personalizaciji proizvoda i boljoj kvaliteti, a proizvodnja se usmjerava prema specijaliziranoj proizvodnji i manjim serijama. Najjače je tržište tehničkih tekstilija koje u Europi zauzima jednu trećinu proizvodnje, ali postoje i uspješni primjeri u proizvodnji odjeće visoke kvalitete i velike dodane vrijednosti. Nameće se sve veća važnost inovativnosti i fleksibilnosti procesa, specijalizacija, održivost, razvijanje novih tržišta i proizvoda za tržišne niše s većom dodanom vrijednošću, a za hrvatsku tekstilnu industriju ističe se važnost ulaganja u brendiranje i tehnologiju te usmjeravanje na jasno ciljanu potrošačku skupinu. U Hrvatskoj postoje primjeri odličnih tvornica, dobrog upravljanja i menadžmenta koji razumije industriju i tržište. Velik je problem što smo kroz devedesete ostali bez primarne proizvodnje, tu je jedini dobar primjer tvornica Regeneracija koja reciklira tekstil i ima svoju sirovinu. Jer sirovinu je jeftinije proizvoditi nego uvoziti.

Istraživanje je trajalo tri godine i obilazili smo tvornice i institucije po cijeloj Hrvatskoj, od tvornica koje proizvode odjeću za poznate modne brendove, do reciklaže, tehničkih tekstilija, javnog sektora, lohn proizvodnje. Razgovarali smo s radnicama, direktorima, sindikalistima, ekonomistima, voditeljima pogona, dizajnerima, konstruktorima, profesorima. Viđenja je mnogo, raznovrsna su, ali opet svi na određeni način ističu iste probleme i rješenja. Time samo potvrđuju da za industriju postoji perspektiva i da nikako ne smijemo odustati od proizvodnje i tekstila jer je industrija tekstila u Europi drugi izvoznik na globalnom tržištu, odmah iz Kine. Švedska danas daje specijalne državne poticaje za otvaranje tekstilne tvrtke i potiče ulaganja u tekstil, Njemačka je industriju tekstila i odjeće identificirala kao jednu od vodećih industrija. Također, od tekstila ne bismo smjeli odustati jer tu se nalazi i najveći broj žena koje su nakon zatvaranja tekstilnih tvornica završile na Zavodu za zapošljavanje označene kao trajno nezaposlive. Dosadašnje su mjere pokazale da je prekvalifikacija tih radnica poprilično neuspješna i da je najrealnije vratiti ih natrag u tekstilnu proizvodnju. Nadalje, moramo shvatiti da se ne možemo oslanjati na uslužne djelatnosti i realni sektor gurati negdje u pozadinu. Važnost proizvodnje nije smanjena u razvijenim zemljama jer to znači pad izvoza, produktivnosti, kompetitivnosti i sporiji rast. Država mora imati jaku, dobru, snažnu proizvodnju. Propustili smo prvi val premještanja industrije kroz devedesete godine jer smo imali rat, tranziciju i uništavanje, sad je nova prilika i nadam se da ćemo je ugrabiti. Što budućnost nosi, ne znam, ali nadam se da ćemo pokazati da marimo za našu proizvodnju.

Gdje se u tome nalazi industrijska baština? Engleska ima nekoliko primjera prenamjene industrijskih objekata u muzeje dok je u Njemačkoj poznat IBA Emscher park kao primjer kreativnog pristupa prostornom planiranju i naslijeđu. Naprimjer tvornica Nada Dimić niti je prenamijenjen i iskorišten gradski prostor niti se promatra kao arhitektonski i estetski značajan objekt ili pak novi kulturni resurs.

Problem tranzicije i privatizacije devedesetih godina prelomio se na industriji koja je uništena zbog atraktivnih nekretnina koje su se nalazile u centru grada, a koji su danas poslovno-stambeni objekti. Zagreb je u pedesetim godinama postao jugoslavensko središte mode te se otvaraju tvornice u samom centru grada, što će kasnije biti jedan od presudnih čimbenika njihovog uništenja. Industrija dakako nije trebala u toj mjeri stradati i da privatizacija nije rađena na način na koji je rađena i da je bilo više sluha države da se napravi okvir koji će koliko-toliko zadržati proizvodnju, stvari bi bile puno bolje. Jedna tvornica, gigant, sadrži akumulirano znanje, iskustvo i investicije kroz godine i desetljeća te je uz sebe generirala mnogo malih poduzeća. A zašto su to danas poslovno-privatni objekti, pa samo valja pogledati i razmisliti tko su vlasnici tih prostora. Ja sam godinama obilazila ”Vesnu”, bivšu tvornicu konfekcije u samom centru Zagreba, riječ je o golemom kompleksu i prije desetak godina se još, doduše preko veze, moglo ući i posvjedočiti jednom drugom vremenu. Tvornica je bila devastirana, ali su i dalje po modelarnicama i krojnicama bili rasuti krojevi, kao da je vrijeme stalo i da su radnici napustili tvornicu usred rada, ne znajući da se više nikad neće vratiti. Danas ”Vesna” čeka nastavak svoje prenamjene u poslovno-stambeni kompleks. Žalosno je svjedočiti tom propadanju, od tvornica do malih obrtnika. Nadam se da će se stvari pokrenuti, da smo naučili iz povijesti i da smo spremni priključiti se novom valu te da će proizvodnja opet doći u prvi plan i biti dio bolje, blistavije budućnosti.

Je li moda teror izbora? Patimo li od FOMO sindroma odnosno straha od propuštanja recimo nekog pomodnog modnog detalja ili nove haljine koju je nama najdraži brend upravo izbacio? Koliko je individualizma u tome i jesmo li suviše opterećeni modnim trendovima?

Pa jesmo, naravno. I rekla bih da u tome nema nimalo individualizma, već samo onog prividnog gdje se identificiramo sa stvarima, od sebe činimo sliku te i sami postajemo objekti. A to neprestano kupovanje i opterećenost, čak zaslijepljenost, opstaje jer postavljanje identiteta uz pomoć predmeta ne djeluje. U Hrvatskoj možemo posvjedočiti zanimljivom prijelazu iz potrošačkog socijalizma u neoliberalni kapitalizam i punokrvno potrošačko društvo. Kao što sam rekla, dok sam odrastala u Hrvatskoj nisu bili prisutni popularni svjetski modni brendovi, sigurno ima čitatelja koji se sjećaju kupovine u Trstu, što su možda više činile moja majka i sestra, a za moju generaciju to je bio odlazak u Graz. Sada, kada smo još svježi u neoliberalnom kapitalizmu, sve djeluje kao obilje i žudimo za masovnom, jeftinom robom. No na Zapadu se potrošač, kao što sam spomenula, već uvelike promijenio jer je zasićen nekvalitetnim fast fashion odjevnim predmetima. Također, ljudi su počeli promišljati svoj odnos s predmetima i dublje razmišljati o identitetu. Ako svoje sebstvo vežemo uz predmete, bit će nepostojano poput tog predmeta. Vjerujem da ćemo se i mi ubrzo zasititi, pogotovo mlađe generacije koje su rođene u konzumerizmu. No upravo su najmlađi najranjiviji i na njih se najviše usmjerava modna industrija te su neprestano bombardirani slikama na temelju kojih izgrađuju sebe dok još pokušavaju shvatiti tko su, zapravo. Složen odnos s modom imamo i mi žene. Ali, ne mogu poreći, ukrašavanje može biti i dio nečeg čarobnog. Prve su intervencije na tijelu prethistorijskih ljudi imale upravo magijsku svrhu, no tada su ljudi bili stopljeni s prirodom te su shvaćali da se svijet sastoji od vidljivog i nevidljivog. Problem dakako nastaje ako se utopimo u tom vidljivom i zaboravimo da to nije jedina slika svijeta. Vjerujem da lijepa odjeća može biti izvor radosti, kreativnosti i ljepote, ali je važno propitati svoj odnos s predmetima i ne dopustiti da preuzme naš život i nas same. Zato je edukacija iznimno važna, da znamo gdje su i kako ti predmeti izrađeni, koja je druga strana industrije, da su ti predmeti jeftini s razlogom i da možemo naštetiti sebi i okolišu gomilanjem tih predmeta. Znam da je život složen, užurban i juri te da je teško razmišljati o radnici iz Bangladeša dok nas more egzistencijalne brige. No danas, u globalno povezanom svijetu, više ne možemo nijekati da je to neki drugi svijet, daleko od nas. Nije li poražavajuće da se najveća tragedija u povijesti tekstila i najsmrtonosnije urušavanje tvornice u modernoj povijesti dogodilo 2013. godine u Bangladešu? Je li to prava slika našeg modernog svijeta i 21. stoljeća? S druge strane, ove godine imamo primjer gdje su djeca u Skandinaviji pokrenula međunarodni pokret u borbi protiv klimatskih promjena, čak je osnivačica pokreta, Greta Thunberg, djevojčica iz Švedske, nominirana za Nobelovu nagradu za mir. Možda smo se malo pogubili, ali nove generacije nude nadu i osvježeno viđenje svijeta te nas bude iz drijemeža. Nije li to divno?!

Foto: Iz knjige “Proizvedeno u Hrvatskoj”

Tekstilna industrija izgrađena je na leđima žena koje često rade za malu plaću u lošim uvjetima, a potrošači tih proizvoda opet su same žene. Većina žena postavljeno je s one strane kapitala – proizvodnje i potrošnje, gdje i dalje nemaju veliku mogućnost promijeniti svoj način života. Možemo li taj klasni status žena radnica tekstilne industrije nekako nadići pa da radnica ima mogućnost sama kupiti proizvod koji je izradila/proizvela?

To su pitanje radnici u Hrvatskoj postavljali još prije sto godina, a globalno još i ranije. Od početka industrijalizacije to pitanje mori radnike. Ni danas ne možemo pričati o tekstilnoj industriji, a da ne ističemo pitanja klase i roda. Vratimo se na početak industrijalizacije kada se masovno zapošljavanje jeftine radne snage, većinom seljaka, koristilo i kao politički element. Iako su tvornice prvotno zapošljavale podjednako muškarace i žene, s ubrzanim tehnološkim razvojem mijenja se struktura tvornica te žene postaju najtraženiji zaposlenici jer su zbog obitelji i djece podložne teškom radu i spremne su sve podnijeti kako bi zadržale posao. Broj zaposlenih žena od tada samo raste i danas se tekstil naziva i „ženska industrija“, budući da 85 posto zaposlenih čine žene, a treba naglasiti da su plaće žena u industriji 30 posto manje od plaća muškaraca. U Hrvatskoj tekstil svoj vrhunac i najveće bujanje doživljava nakon 1935. godine kada je tekstilna industrija zauzela prvo mjesto po broju zaposlenih. Iako je tekstilna industrija bila najproduktivnija industrijska grana plaće radnica su bile ispod minimuma, dok su plaće muškaraca bile dva dinara iznad zakonom određenog minimuma. Već tada su radnice i radnici isticali i kritizirali probleme održivosti industrije koja svojim radnicima ne omogućuje da budu dobri potrošači. Pitali su se, ukoliko radnici ne mogu sudjelovati u potrošnji i kupovati proizvode koje proizvode, kako se industrija može održati? Postoje brojne ankete i izvještaji gdje radnici dubinski propituju i ističu te probleme, koji se, eto, nisu riješili sve do danas. Poznata je priča o Henryju Fordu koji je udvostručio minimalne plaće svojih radnika jer su „najbolji zaposlenici ujedno i najbolji kupci“, a išao je tako daleko da je ustvrdio da je misao o povećanju kupovne moći radnika visokim nadnicama razlog napretka Amerike. Kroz istraživanje sam se i sama susrela s radnicama koje su isticale da ne mogu kupiti proizvod koji proizvode te da vlasnicima ukazuju da bi, da mogu, bile dobre potrošačice. U Hrvatskoj je problem minimalnih tekstilnih plaća složen, i teško je proaktivno sindikalno djelovati u smjeru povećanja plaća jer je za minimalne plaće kriva poslovna politika i nedostatak strategije prema tekstilnoj proizvodnji. Također, u lohn proizvodnji odjeće za svjetske brendove svako povećanje plaća može inozemnog naručitelja preusmjeriti na tržišta s jeftinijom radnom snagom. Danas se u globalnim okvirima sve  više govori o takozvanim living wages, plaćama od kojih radnik može živjeti. Unutar tog začaranog kruga, iz kojeg se naizgled ne možemo izvući, posebno su važni i potrošači. Svakom kupnjom glasamo kako će se, što i gdje proizvoditi. Kad smo u prilici, podržimo hrvatski i etični tekstil, jer time oblikujemo budućnost proizvodnje.

Proces koji je započeo usporedno sa industrijalizacijom, bujanjem tekstilne industrije i emancipacijom kao da nikada nije dovršen. Danas se taj uspon hiperseksualnosti bezuvjetno veže uz pojam slobode i jednakosti. Kako navodiš u knjizi Tiranija mode, uspon hiperseksualizirane kulture nije dokaz da smo postigli potpunu jednakost; zapravo, on je reflektirao i preuveličao dublju neravnotežu moći u našem društvu.

Za početak potrebno je razbiti mit o emancipaciji žena u socijalističkim zemljama, da su se emancipirale samo zato što su se priključile tržištu rada te da su zbog visoke zaposlenosti ostvarile ravnopravnost. Riječ je o prividnoj ravnopravnosti koja skriva dublje probleme i tradicionalne rodne odnose u obitelji i životu. Možemo navesti da je Svjetski ekonomski forum prije nešto više od godinu dana predvidio da će žene morati čekati više od dva stoljeća da nestane nejednakost u zaposlenju, a ako pratite predviđanja, iz godine u godinu taj jaz se proširuje i raste. Žene su većina među nezaposlenima i nezapošljivima te buja “feminizacija siromaštva”. Treba nam korjenita politička i ekonomska promjena, a ne prividna sloboda koja se izražava kroz odjevne predmete. Određeni ekonomisti kao rješenje za budućnost vide upravo žene i nema sumnje da bi usmjeravanjem na bolji položaj žena cijelo društvo i gospodarstvo procvalo. Dakako, to nije samo hrvatski problem, već svjetski. Po Touraineovoj postavci društvo je moderno u mjeri u kojoj je uspostavljena ravnopravnost različitih marginalnih skupina, u prvom redu – žena. Vratit ću se opet na odjevne predmete i proizvodnju u Bangladešu, Sjevernoj Africi, Vijetnamu i Etiopiji – novim epicentrima proizvodnje odjeće, zašto marimo za robu, ali ne i za radnice koje proizvode? “Igrom slučaja” to su većinom žene. Kao što sam napisala u knjizi, budućnost je imenica ženskog roda, ali također vjerujem da podijeljeni ne možemo ostvariti napredak te da bolju budućnost možemo istkati jedino združeni, zajedno.

Foto: Iz knjige “Proizvedeno u Hrvatskoj”

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime