Građani drugog reda

0
44
Foto: Web Urbanist

Ovih se dana predsjednik Vlade Izraela Benjamin Netanjahu na društvenim mrežama sukobio s izraelskom manekenkom i televizijskom voditeljicom Rotem Selom. Sve je počelo kad je izraelska ministrica kulture i sporta Miri Regev, rekla kako će Benny Gantz, Netanjahuov glavni konkurent na nadolazećim izborima, koji će održati 9. travnja, vladu moći složiti “samo uz pomoć Arapa”.

“Kad će, kvragu, netko u ovoj vladi reći izraelskoj javnosti da je ovo zemlja za sve njezine građane te da je svaka osoba rođena jednaka. Također, i da su Arapi ljudska bića”, napisala je tada Sela na Instagramu, što su popratile stotine tisuća ljudi.

Objavu je zapazio Netanjahu, koji joj je odgovorio: “Draga Rotem Sela, pročitao sam što ste napisali. Kao prvo i prvo: Izrael nije država za sve svoje građane. Prema zakonu, Izrael je država-nacija Židova, i samo Židova.”

Netanjahu se referirao na zakon koji je donesen prošle godine, a u kojem stoji da je Izrael nacionalna domovina Židova. Zakonom je pravo na nacionalno samoodređenje u Izraelu određeno kao “jedinstveno za židovski narod”,  hebrejski je utvrđen kao službeni jezik Izraela, a arapski dodatno degradiran, te su židovska naselja tj. kolonije određene kao nacionalna vrijednost, a  nalaže  se da se država potiče i promiče njihovo osnivanja i razvoj.

Lanjski zakon zapravo nije veliko odstupanje od prijašnjih politika Izraela, već je samo dodatno utvrđivanje isključivih cionističkih temelja države – Izrael se oduvijek deklarirao kao isključivo židovska država. Kako mi je u razgovoru 2016. godine rekao izraelsko-francuski redatelj Eyal Sivan:

“Važno je zapamtiti da je cionizam, odnosno židovski nacionalistički pokret, uspostavljen protiv judaizma. Ako je judaizam bio baza religijskog i kulturnog identiteta, cionizam je taj identitet transformirao u nacionalistički. Izrael je, u tom smislu, nacionalizacija judaizma. Zato što je Izrael uspostavljen kao država Židova, što Izrael čini rasističkom državom. Ne radi se o državi koja prakticira rasizam, postoje mnoge države koje to rade – postoji razlika između države koja prakticira rasizam i rasističke države – u Izraelu imamo oboje. U Francuskoj primjerice postoji rasizam od strane države, ali se ne radi o rasističkoj državi zato što je uspostavljena na konceptu građanina. Izrael je pak baziran na ideji zemlje isključivo za Židove”, objašnjava Sivan.

Bitno je reći kako Izrael, koji se deklarira kao isključivo židovska država, i time niječe ostatak svojih građana i građanki, razliku već desetljećima radi i među samim Židovima. Prvih nekoliko desetljeća od osnivanja Izraela kultura Aškenazi Židova u potpunosti je dominirala društvom, dok su Mizrahi Židovi i njihova kultura bili građani i građanke drugog reda.

Posebno se to vidjelo po pitanju jezika – Židovi i Židovke arapskog porijekla (iz raznih zemalja Bliskog istoka) tradicionalne pjesme na arapskom prevodili su na hebrejski te ih tek onda snimali i izvodili. To je bio rezultat desetljeća suzbijanja i zabranjivanja arapske kulture, koja su usadila strah u kosti svima koji su htjeli stvarati i izražavati se na arapskom ili inspirirani arapskim.

Paralelno sa svime time, desetljećima nam se pred očima odmotava paradoks, a taj je da su u mainstream medijskom i političkom diskursu Izraelci, točnije – građani prvog reda u Izraelu, prisvojili status žrtve. “Palestincima se oduzima sve, čak i priču o vlastitoj smrti“, piše palestinski pisac Mourid Barghouti. Upravo na takvom izokretanju perspektive i iskrivljavanju odnosa moći Netanjahu već godinama skuplja političke poene.

Promislimo li malo o odnosu prema manjinama u Hrvatskoj i načinu na koji se manjine percipira i koristi u političkom i medijskom mainstreamu – lako ćemo pronaći vrlo slične mehanizme.

Zašto se situacija ne mijenja, zašto Netanjahu i danas mirne duše može izjaviti da “drugim građanima” zapravo i nije mjesto u Izraelu?

“Zato što je ideja iza svega da privilegirani ostaju privilegirani. To je kao da pitate zašto je naše društvo patrijarhalno – da bi privilegirani ostali privilegirani. Radi se o dominaciji, o moći. Struktura Izraela je struktura kolonijalističkog društva, slično onome u Južnoafričkoj Republici za vrijeme apartheida ili pak SAD-a do sedamdesetih. Radi se o tome da se segregaciju vidi kao način da moć ostane u određenim dijelovima društva dok paralelno održavamo status quo i pravimo se da smo demokracija”, zaključuje Eyal Sivan.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime