Recenzija – “Utopija za realiste” (R. Bregman): Slobodno vrijeme je rad?

0
491
Foto: Big Think

Nizozemski povjesničar Rutger Bregman u svojoj knjizi Utopija za realiste, koja se na svjetskim policama pojavila 2016. godine, a na hrvatski prevedena godinu kasnije, predstavlja eksperiment londonske humanitarne udruge Broadway koja se odlučila trinaestorici skitnica dati 3000 funti u gotovini.

Naime, problem kojeg Bregman postavlja jest onaj velike socijalne države koja puno košta porezne obveznike. Kada uračunamo policijske izdatke, troškove suda i socijalnih službi, navedena trinaestorica beskućnika koštaju društvo oko 400 tisuća funti ili 3.5 milijuna kuna godišnje. Zato je udruga Broadway pokušala izravno beskućnicima dati novac u gotovini i vidjeti što će se dogoditi.

Eksperiment se pokazao uspješnim, beskućnici su kupili osnovne stvari koje su im trebale te našli posao, a nakon godinu i pol sedmorica od trinaestorice su imala krov nad glavom. Još dvojica su se uskoro trebala useliti u svoje stanove, a sva trinaestorica napravila odlučne korake prema financijskoj stabilnosti i osobnom napretku. Upisali su škole, počeli učiti kuhati, krenuli na odvikavanje i slično.

Nakon nekoliko desetljeća bezuspješnog državnog tetošenja, kažnjavanja i progona, devetorica skitnica maknuta su s ulice za samo 50 tisuća funti godišnje, s uračunatom plaćom socijalnih radnika, što je 8 puta manje od do tada utrošenog poreznog novca.

Bregman nas zatim upoznaje i s organizacijom GiveDirectly, koja siromašnim ljudima daje donirani novac, a njihova statistika govori sama za sebe. Naime, ljudi kojima je GiveDirectly dao novčanu pomoć trajno su povećali svoje prihode, 58% njih je kupilo kuće i stoku, a njihova djeca rijeđe gladuju u 42% slučajeva.

Autor kroz knjigu nastavlja s višestrukim primjerima znanstvenih istraživanja gdje se pokazuje da ljudi koji nemaju novac najbolje znaju što im je potrebno kako bi se zaposlili ili pokrenuli vlastiti obrt. Ljudi specifično žele mobitel ili slušni aparat, tečaj vrtlarstva i slično, a ne nužno samo kupone za hranu i prenoćište.

Iako postoji snažna predrasuda da siromašni jesu u poziciji u kakvoj jesu zbog toga što ne znaju s novcem, Bregman nam uz pomoć niza istraživanja pokazuje da tomu nije tako.

Zašto siromašni rade gluposti?

Zanimljiv podnaslov u Bregmanovoj knjizi je “Zašto siromašni rade gluposti”. Naime, u tom poglavlju on, uz pomoć psihologa Eldara Shafira sa Sveučilišta Princeton, odgovara na pitanja zašto se siromašni češće okreću kriminalu, skloniji su pretilosti, manje vježbaju, više uživaju alkohol i droge i slično.

Shafir nas upućuje kako su siromašni ljudi iznimno sposobni kratkoročno spajati kraj s krajem, isto kao što su prezaposleni direktori tvrtki sposobni sklapati poslove.

Međutim, prezaokupljenost siromaštvom sužava fokus na ono što nas trenutačno zaokuplja. Neimaština slobodnog vremena za razmisliti o stvarima koje radimo uništava dugoročnu perspektivu. To se odnosi i na, recimo, brokere s Wall Streeta jednako kao na siromahe. Kao što brokeri nisu uspjeli predvidjeti pad tržišta jer su bili zaokupljeni sitnim promjenama na tržištu, tako ni siromašni ne mogu uspostaviti dugoročni životni plan, jer ih svaki dan tlači neki novi egzistencijalni problem.

No postoji temeljna razlika između prezaposlenih direktora ili brokera i siromašnih – od siromaštva ne možete uzeti predah.

Bregman u knjizi nastavlja s istraživanjem na području južno od nacionalnog parka Great Smoky Mountains, gdje je ekonomist Randall Akee izračunao da je novac koji su od kasina dobila djeca plemena Cherokee uzrokovao snažan pad stope kriminala, potrebe za zdravstvenom skrbi te ponavljanje razreda. Bregman zatim navodi još studija u kojima se uspostavlja da IQ siromašnih mještana nakon obogaćenja poraste, smanji se korištenje alkohola, nasilje, mentalne bolesti i drugo. Znanstvenici koji su proveli jednu britansku studiju tvrde da bi politika iskorjenjivanja siromaštva većim djelom pokrila svoje troškove. Jer količina novca koja se daje u zatvore, socijalnu pomoć, policiju i slično, mogla bi direktno pomoći siromašnima.

Kada se siromašnima odjednom da veća količina novca, to im pruži priliku da krenu razmišljati dugoročno.

Nejednakost kao problem

Bregman pokazuje kako do BDP-a od 5000 dolara po glavi stanovnika, prosječni životni vijek više-manje automatski raste. No jednom kada osoba ima dovoljno hrane, krov i pitku vodu, veći prihodi više ne znače bolji život. Od te granice, jednakost postaje puno pouzdaniji faktor za predviđanja.

Naime, kada se postavi graf koji prikazuje broj socijalnih problema kao što su depresija, zloporaba droge, ispisi iz škole, pretilost, nesretno djetinjstvo, uzrok tomu je uvijek nejednakost.

Norveška ima sličan BDP-a po glavi stanovnika (s obzirom na kupovnu moć) kao SAD, ali puno manje socijalnih problema, dok Japan, recimo, ima puno manju količinu BDP-a po glavi stanovnika od SAD-a ili Norveške, a manje socijalnih problema čak i od Norveške. To je zato što je u SAD-u nejednakost između bogatih i siromašnih vrlo visoka, a u Japanu i Norveškoj niska.

Kada postavimo graf koji se tiče nejednakosti u raspodjeli bogatstva, uočavamo pravilnosti:

Foto: Wilkinson i Pickett (2009)

Zašto je tomu tako? Naime, postoje određene psihosocijalne posljedice zbog kojih su ljudi koji žive u društvu nejednakosti više zabrinuti za to kako ih doživljavaju drugi. To uzrokuje višestruko jače vršnjačko nasilje u zemljama s velikom nejednakosti, kao i općenito potkopavanje kvalitete međusobnih odnosa (što se očituje u nepovjerenju prema strancima i tjeskobi zbog društvenog statusa). A stres koji zbog toga nastaje primarni je uzročnik bolesti i kroničnih zdravstvenih problema, piše Bregman.

Kada u ovom kontekstu sagledamo Rome kao manjinu, uočavamo da je veća ekonomska jednakost pogodnija za interakciju različitih kultura, toleranciju i manjak netrpeljivost, što je u interesu svim manjinama, pa tako i Romima.

Isto tako, kad nejednakost raste, socijalna mobilnost pada. Američki je san najteže ostvariti upravo u SAD-u. Kako kaže Bregman, onaj tko se želi obogatiti vlastitim trudom i radom bolje da okuša sreću u Švedskoj.

Slobodno vrijeme

Henry Ford, začetnik proizvodnje na proizvodnoj vrpci, otkrio je da kraći radni tjedan povećava produktivnost njegovih radnika. Slobodno vrijeme pogoduje poslovanju jer odmoran radnik je učinkovitiji radnik, primijetio je. Također, slobodno vrijeme znači i više izleta te potrošnje i kupnje Fordovih automobila. Fordov 40-satni radni tjedan od tada je postao dio norme.

Neki su otišli i korak dalje s njegovim eksperimentom. Vlasnik sredstva za proizvodnju žitnih pahuljica W. K. Kellog odlučio je 1930. godine, u doba Velike depresije, uvesti šestosatni radni dan u jednoj od svojih tvornica. Bio je to veliki uspjeh: Kellogu je to omogućilo da zaposli još 300 radnika (što je povećalo količinu ljudi s platnom moći na tržištu), a učestalost ozljeda na radu pala je za 41%. K tome, njegovi radnici postali su zamjetno produktivniji.

Bregman zatim nastavlja s podacima koje bi sve probleme veća količina slobodnog vremena rješila:

  1. Manje stresa. Višak slobodnog vremena dopušta ljudima vrijeme za intimne odnose, druženje i opuštanje, što smanjuje stres. To znači i manje potrebe za konzumaciju ljekova i kolektivnu uštedu na psihijatarima, manju moć farmaceutskih kompanija i slično.
  2. Klimatske promjene. Kad bi cijeli svijet prešao na kraće radno vrijeme, emisija ugljikovog dioksida, prema istraživanjima, u ovom bi stoljeću bila upola manja.
  3. Manje nesreća. Što je dulji radni dan, to je više pogrešaka: umornim kirurzima češće se potkradaju pogreške. Černobil i Space Shuttle Challenger prouzrokovani su iscrpljenošću ljudi koji su upravljali radnim procesima.
  4. Emancipacija žena. Zemlje s kraćim radnim vremenom konstantno su u svjetskom vrhu na ljestvici rodne jednakosti. Kada se manje radi, muškarci više kuhaju, pospremaju i rade ostale kućanske poslove.
  5. Nejednakost. Zemlje s najvećim jazom u raspodjeli bogatstva imaju i najdulji radni tjedan. Dok siromašni rade sve dulje samo kako bi spojili kraj s krajem, bogatima postaje “preskupo” uzeti odmor jer cijena njihove satnice stalno raste.

Uostalom, slobodno vrijeme nije nužno nerad. Ispostavlja se da mnogi ljudi za vrijeme slobodnog vremena uče svirati instrumente te skladaju, provode istraživanja, smišljaju patente, pišu knjige i slično. Drugim riječima, bave se onim što ih najviše zanima, a iskrena zanimacija za nešto odličan je preduvjet za postići nešto društveno korisno.

Prijedlog za kraj

Bregman završava podacima o redovitom propadanju nekoć respektabilnih radnih mjesta zbog tehnologije. Tako su početkom 20. stoljeća strojevi istisnuli kočijače, a danas inovacije iz Silicijske doline donose masovna otpuštanja posvuda u svijetu. Način proizvodnje vrlo je globaliziran. Jedan iPhone se sastoji od dijelova izrađenih u SAD-u, Italiji, Tajvanu i Japanu, a sklapa se u Kini. Iako živimo u doba individualizma, Bregman piše kako naša društva financijski nikad nisu bila ovisnija jedna o drugima te se postavlja pitanje: tko od koga profitira?

Također, do sada su strojevi uvijek uništili stare zanate, ali su ponudili još više novih poslova. Sada se to više ne događa – ljudski rad postaje preskup i neefikasan.

U razdoblju kada strojevi sve više zamjenjuju ljudski rad, jaz između bogatih i siromašnih sve više raste, poslovi postaju nesigurni, suvišni i nisko plaćeni, a sve više ljudi ne radi ono što želi, Rutger Bregman predlaže ideju univerzalnog osnovnog dohotka.

Kako je Bregman dokazao, siromaštvo stvara nestabilne, nezdrave ljude koji ne mogu razmišljati dugoročno te su zbog toga u nemogućnosti izaći iz svoje nesretne situacije. Zemlje koje nemaju snažnu redistribuciju bogatstva uvijek su sklonije društvenim problemima, a slobodno vrijeme stvara produktivnije, zadovoljnije, zdravije, slobodnije i ravnopravnije ljude.

Po njemu, dio poreznog novca trebao bi biti izravno dan svim ljudima u količini koja je dovoljna za siguran i dostojanstven život, a manjak stresa i slobodno vrijeme naveli bi ljude da se educiraju i bave onim čemu iskreno teže. Poznati ljudi poput biznismena Elona Muska i znanstvenika Stephena Hawkinga također su se zalagali i/ili zalažu za takav prijedlog te je po mnogima univerzalni osnovni dohodak jedino rješenje za spas nestabilne ekonomije današnjice.

Ova Bregmanova knjiga potiče nas na razmišljanje te razbija predrasude o siromašnima i ljudima s više slobodnog vremena kao lijenima. Obiluje znanstvenim činjenicama, a istovremeno je iznimno zanimljiva za čitanje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime