„Šezdesete godine 20. stoljeća retrospektivno se čine kao zlatno doba hrvatskog filma i jugoslavenske kinematografije u čijem je proizvodnom, estetičkom, recepcijskom i političkom okviru hrvatski film integrirano djelovao do 1991. godine“, riječi su kojima započinje tekst Tomislava Šakića u monografiji objavljenoj uz izložbu Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost, a koja se održava u Muzeju za umjetnost i obrt do 30. rujna.
Da bi se odgovorilo na pitanje – Što je prethodilo “zlatnom dobu hrvatskog filma” i kako su filmovi s romskom tematikom i motivima pronašli svoje mjesto u jugoslavenskoj kinematografiji?, valja se vratiti mnogo godina unazad i to u 1896. godinu kada je u Zagrebu održana prva filmska projekcija (godinu dana kasnije od prve pariške projekcije). Kako je film uskoro postao razonoda gradskog stanovništva tako i svi veći hrvatski gradovi uskoro imaju stalne kinematografe. U priči hrvatske kinematografije valja spomenuti Franju Ledića, jednog od prvih istaknutih hrvatskih filmskih autora. Ledić se vraća u Zagreb 1925. godine, nakon što je u Berlinu postigao velik uspjeh snimljenim hororom Angelo, s idejom da ovdje izgradi “filmski grad” u kojem će se snimati filmovi o Romima i njihovu životu jer je smatrao da su oni naša autohtona egzotika za koju će svjetska publika biti zainteresirana. Osnovao je tvrtku Ocean film i kupio zemljište u Horvaćanskoj ulici te je izradio prve planove za izgradnju filmskog kompleksa. Zbog nedostatka novca te slabog interesa potencijalnih investitora i publike za orijentalan film, nikada nije dovršio snimanje filma Ciganska krv – dobrotvorka Balkana.
“Prema riječima Ledića, film je trebao biti velebni ep koji prikazuje pustolovine iz ciganskog svijeta – mržnju, osvetu, ljubavni trokut, slavlja, glazbu i ostalo”, kaže Daniel Rafaelić, hrvatski povjesničar filma i ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra.
Nijemci u to vrijeme snimaju Metropolis, Nibelunge i neke druge filmove pa se Ledić upušta u novi poduhvat. Od snimljenih materijala 1927. godine napravio je kratki film Ciganin, Hajduk, Brnja, Ajvanar u trajanju od 8 minuta, kojim je sačuvao dokumentarnu jezgru o Romima u Zagrebu, a koji je publika na predavanju profesora Rafaelića u Arheološkom muzeju za vrijeme Dana romske kulture imala priliku pogledati. Ipak, taj film ne prolazi u kinima, a lokalni kino vlasnici u Zagrebu Ledića gledaju kao uljeza.
“Ekspresionictička tipizacija pojedinih lica u filmu odlično prati karakterizaciju likova u priči koju je ispričao. Dugi niz godina ovaj film nije bio dostupan, ali zahvaljujući profesoru Dejanu Kosanoviću svjetska ga je javnost vidjela na Festivalu nijemog filma u Pordenoneu. Njegovo prikazivanje izazvalo je velik interes. U Zagrebu su tada mnogi pokušavali snimiti film, ali Romima se nitko nije bavio, osim Ledića koji im je dao glavnu ulogu.”– rekao je prof. Rafaelić za Ledićev film te dodao:“Valja ipak naglasiti da je Ledić time sačuvao dokumentarnu jezgru o ljudima koji će svega petnaestak godina kasnije, zajedno sa Židovima, Srbima i političkim neistomišljenicima, biti sprovođeni u logore. Uvođenjem rasnih zakona Romi su postali dio društva kojeg tadašnji Zagreb ne želi i kojeg se srami.”
Druga polovica stoljeća
U monografiji uz izložbu Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost, u poglavlju Filmske šezdesete – od nove filmske prakse do povratka publici Tomislav Šakić nastavlja s opisom stanja u domaćoj kinematografiji te navodi kako su do kraja 1950-ih domaći film uvelike zahvatili simptomi koji su već harali svjetskom kinematografijom. Bila je to kriza na svim razinama: kriza prikazivanja, kriza naracije, kriza produkcije, generacijska kriza, financijska kriza. Prema kraju desetljeća, tijekom kojeg se u nas nastojao primijeniti, razviti i standardizirati klasični studijski sustav, “kriza” je upućivala na akumuliranje novih filmskih snaga, novih stilskih i narativnih postupaka, novih tehnologija (kolor, sinkroni zvuk, lagana kamera, a uskoro i zum). Te su snage naposljetku od 1959. do 1960. buknule u svim kinematografijama, na čelu s francuskim novim valom. Film “tradicije kvalitete” i “film očeva”, kao i svaki oblik “studijske”, industrijske kinematografije, uskoro su bili pometeni novim modelima proizvodnje filma i novim (niskobudžetnim i nezavisnijim) “filmskim praksama” kojima su dominirale male filmske ekipe, kamere koje je bilo moguće nositi u ruci, zvuk koji se mogao snimiti na terenu, redatelj koji bi se u konačnici nametnuo kao “autor”, često upravo kao scenarist, tj. pisac vlastita filma. Film je od “objektivnog” prikazivanja svijeta, od aparata koji pregledno pripovijeda filmske priče i (po)kazuje svijet postao oblik gledanja tog svijeta. Film je od dramske forme postao (opet, jer je to već bio u ranom nijemom razdoblju) pripovjedna i izlagačka forma, a snimanje kamerom od “živog fotografiranja” izvanjskog svijeta postalo je „filmskim pisanjem“, prikazivanjem posebnoga filmskog svijeta.
Poslijeratna kinematografija vođena bljeskom Drugog svjetskog rata rijetko se bavila romskom tematikom, ali onda kada je to činila osvajala je nagrade i ulazile u anale jugoslavenskog filma.
Godine 1967. Skupljači perja, film autora Aleksandra Saše Petrovića, predstavljao je Jugoslaviju na Međunarodnom filmskom festivalu u Cannesu te osvojio “Zlatnu palmu” – najprestižniju nagradu na tom festivalu. Prošle godine film je obilježio pedeset godina od premijerne izvedbe te je ponovno izveden na festivalu u Cannesu. Svečanu projekciju najavila je upravo Olivera Katarina čija je filmska izvedba romske pjesme “Đelem, đelem” ostala zauvijek zapamćena. Na tragu tog filma nastajali su i drugi filmovi, kao što je jedini film režisera Ante Peterlića Slučajni život, snimljen 1969. godine, u kojem dvojica mladih službenika pokušavaju uhvatiti malo životnog uzbuđenja kako bi razbili monotoniju i sivilo svakodnevice u kojoj žive. Taj se film direktno referirao na Skupljače perja iz čega se može zaključiti koliko je Petrovićev film bio društveno utjecajan. Nekoliko godina iza toga, 1975, redatelj Emil Loteanu uspio je povezati priče i motive s potpuno neočekivanim elementom – kinematografijom Bolivuda u jednom od najpoznatijih sovjetskih filmova Cigani lete u nebo. Film je stekao popularnost i u vrijeme hladnog rata između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza, a posebno se proslavio glazbom koja je prema nekim kritičarima nadmašila i sam film.
Popularnost Roma kao “cool” pojedinaca promovirao je film Tko to tamo peva, kojeg je 1980. godine snimio Slobodan Šijan. Iako beskrajno zabavan, film upozorava na bujajući fašizam po kojem ne valja svatko tko je drugačiji pa se ponekad čini da i danas živimo u istom vremenu. Publika ga je tada odlično prihvatila, a i danas je jedan od klasika kinematografije, zaključuje Rafaelić u svom predavanju. Miodrag Mićo Kostić i Nenad Kostić zaslužni su za jednu od najlegendarnijih scena iz tog filma u kojem se nazire motiv autobusa kao sudbine. Nakon toga, 1989. godine, pred sam raspad SFRJ, na međunarodnom Filmskom festivalu u Cannesu film Emira Kusturice Dom za vešanje ponovo je predstavljao Jugoslaviju.
“Nakon prikazivanja ovog filma započela je rasprava o njegovom utjecaju na širenje još lošije stereotipne slike o Romima u svijetu. Film Emira Kusturice se ni među Romima ni među ne-Romima više ne smatra proizvodom fikcije. Film izaziva teorijsko i metodološko vrenje i postao je faktor destabilizacije. Romi odbijaju biti “spektakularni segment” društva i nastaje prijelomni trenutak. Javlja se želja za promjenom slike o Romima i njena izraza. Romi ne žele više biti viđeni kroz dalekozor koji ih udaljava od društva. Sve što je vezano uz njih u vizualnim medijima, slikama i slično odjednom dospijeva pod povećalo brojnih disciplina. Prestaje se uzimati ‘zdravo za gotovo’ i inzistira se na tome da se raspravlja teoretskom kritikom i otvori vizualni proces o Romima u povijesti. Ono što nije bila praksa književne kritike uspjelo je vizualnoj kritici”, komentira Ljatif Demir, profesor na Odsjeku za indologiju i dalekoistične studije Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Nadalje dodaje kako se tomu može dodati i stereotip koji je stvorio Kusturica, a to je “stvorena gadžovanska mitologija o Romima”. Prekomjerno naglašavanje “posebnog ciganskog svijeta” dovelo je do pojave diskursa koji su inspirirani nekim mitološkim predajama u kojima se predstavlja “istina” o Romima.
Nacionalno pitanje u poslijeratnoj Jugoslaviji nastojalo se u neposrednom poslijeratnom razdoblju riješiti procesom izgradnje socijalističkog društva, u kojem je nacionalnost trebala biti sporedna u odnosu na pripadnost socijalističkoj zajednici, piše Ante Batović u već spomenutoj monografiji objavljenoj povodom izložbe Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost.
Pojava većeg broja romskih organizacija u 1950-ima i 1960-ima te jačanje međunarodnog romskog pokreta i emancipacije rezultirali su Prvim svjetskim kongresom Roma održanim 1971. godine u Londonu. Osim jasnog definiranja himne, zastave i službenog romskog jezika predstavnici Roma iz četrnaest zemalja službeno su prihvatili naziv Rom, što na romskom jeziku znači čovjek.
“Provodeći ispitivanja u Baranji, Međimurju i Podravini, ustanovio sam da većina Roma smatra da im je položaj u bivšoj Jugoslaviji bio znatno povoljniji od današnjeg položaja u samostalnoj Hrvatskoj. Ono što su Romi cijenili u Jugoslaviji bila je činjenica da su mogli raditi i svojim radom osigurati život svojim obiteljima, dok su današnje generacije Roma uglavnom u velikom postotku socijalni slučajevi. Najveći broj Roma u Hrvatskoj je u socijalističkom razdoblju živio u Zagrebu, Međimurju, Baranji i nekim dijelovima Slavonije. Međutim, karakteristično je za Rome da je njihov broj značajno oscilirao u popisnim razdobljima što je u najvećoj mjeri ovisilo o identifikaciji s vlastitim etničkim podrijetlom”, dodaje Filip Škiljan, znanstveni suradnik u Institutu za migracije i narodnosti.
Što su filmovi s romskom tematikom donijeli svjetskog kinematografiji?
“Svakako etnološku zanimljivost, boje, ples, glazbu, ali to postoji i u drugim kulturama. Nametnuo mi se odgovor – donijeli su emociju. Ona je bila toliko značajnija jer su filmovi toga perioda sve do druge polovice 60-ih godina bili nekako ogoljeni od emocija i bazirani na tehnici, preciznosti i kvaliteti izrade i priče dok su emocije stavljali u drugi plan. I onda nastaju ovakva remek-djela, o kojima govorimo, a koja pred publiku stavljaju čistu, snažnu emotivnu jezgru pa što bude. Pokazalo se da su to svevremenska umjetnička djela. Kad se radi o čistoj emociji u kvalitetnom filmu takav film pronađe put do publike i pri tome ruši jako puno barijera”, smatra Rafaelić.
Svjesni utjecaja modnog izričaja u filmskoj industriji, ali i općenito, ukazujemo na jugoslavensku modnu reviju Svijet, koja je krajem 60-ih godina prošlog stoljeća tzv. ciganski stil proglasila modnim krikom. Tako je na izložbi u MUO-u moguće vidjeti plakat koji prikazuje to izdanje časopisa Svijet s jasnom uputom što taj modni krik obuhvaća i znači.
“Haljine tačkasta ili šarena cvjetna uzorka, s mnogo nizova volana, uski rukavi s velikim volanom na dnu, ogrlice s pozlaćenih novčića razne veličine u kombinaciji s različitim metalnim lancima, iste takve velikenapadne naušnice i napokon – šinjon i zaglađena kosa kao što je nose Španjolke.
Prstenje? Svakako, ali nije dovoljan jedan prsten. Nije čak dovoljno ni na svakom prstu po jedan! Moraju biti međusobno povezani fino rađenom dekorativnom mrežom, zrake koje izlaze iz središnje rozete. Ovo posljednje je posljednji modni krik u nakitu, ali nakitu ‘a la gitana’.”
Nastavno na to, ključno pitanje koje povezuje žanrovski različite javne diskurse je, kako većinsko stanovništo predstavlja Rome, odnosno kakve se prezentacije o romskom kolektivu plasiraju, odgovara profesor Demir koji presudnu ulogu u tom prezentiranju vidi u javnom (akademskom) diskursu koji utječe na učvršćivanje stereotipa i suvremenih mitskih predstava o Romima, njihovi iskazi imaju aksiomatične odlike i u njima je vidljiva odsutnost argumentacije o tim odlikama, koje su vjerojatno vremenom samo “prepisivane” iz različitih izvora. Nadalje, “argumenti” o mitovima i stereotipima oslanjaju se na društvenu, političku, ideološku i kontekstualnu domenu te se sadržaj i predstave (stereotipi) o Romima prilagođavaju promjenama društvene stvarnosti.
Kako zaključno iznosi profesor Demir oskudna argumentacija i analize provedene na temelju “mitske” prošlosti Roma ne dobivaju odgovor iz “suprotnog smjera” tj. argumentaciju i analize Roma o većinskom stanovništvu na način koji je već prethodno opisan. U tom se slučaju argumentacija i analiza odvija samo u jednom smjeru, samo prema Romima. Nedostatak akademskog potencijala kod Roma jedan je od njihovih najvećih hendikepa.
