List Međimurje, u broju 3295 koje su izašle 18. lipnja 2018. godine, donosi “anketu” u kojoj je s jedne strane fotografija Brada Pitta, a s druge čakovečkog gradonačelnika Stjepana Kovača, a anketirane žene, njih šest, imale su se izjasniti koji im je ljepši.
Osim što je potpuno nejasan smisao ovakve i ovako postavljene “ankete”, do posebnog problema dolazimo kada shvatimo da je uzorak od šest anketiranih žena sljedeći – sve su Romkinje. To, naravno, ima svoju svrhu – iz perspektive onih koji su anketu osmislili ta svrha je humorističnog karaktera.
Iz stereotipne vizure to funkcionira na više razina – s jedne strane formulacija rečenica i sadržajnost komentara ovih Romkinja trebali bi čitateljima i čitateljicama biti smiješni, s druge strane ti bi komentari trebali biti uvreda, kako gradonačelniku, tako i Bradu Pittu. To je ista ona razina kada se po Zagrebu ispisuju grafiti ‘Mamiću cigane’, gdje se ‘cigan’, odnosno dovođenje u vezu s romskim podrijetlom, postavlja kao uvreda.
U ovoj “anketi” to je više na razini – pogledaj što o tebi misle one inferiorne – Romkinje. Iako je početna namjera ‘posprdati’ gradonačelnika, kao i u slučaju vrijeđanja Mamića, u konačnici se sprda i izruguje Romima. Kroz takav se “humor” normalizira usko i patronizirajuće viđenje Roma, koje u realnosti ima svoje pogubne efekte na svim razinama.
Ovo nije ni prvi ni jedini takav slučaj, u medijima ih je i previše i prečesto. Na njih treba reagirati jer su dio velike slagalice, slagalice stereotipa i mržnje i održavanja status quo poluga društvene moći. Treba i u ovom slučaju podsjetiti da pravi humor i prava satira nastaje kada se iz pozicije nemoći rugamo moćnome, a ne obrnuto.
Humor može biti značajan alat emancipacije, jer odražava način na koji razmišljamo o nečemu i iz koje pozicije (samo)percepcije. Humor je, dakle, suštinski izraz (ne)moći, i kada se koristi na način da se iz privilegirane pozicije ismijavaju ugroženi/e pripadnici/e društva, u njemu nema ničega slobodarskog, ničega transformativnog i – ničega smiješnog.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
