U dvadesetim godinama prošlog stoljeća Sovjetski je savez imao raznovrsnu kinematografiju koja je svijetu ponudila različite filmske teorije, kao i stilove snimanja. Možda najvažniji redatelji bili su Sergej Ejzenštajn i Dziga Vertov, koji su svojim teorijama montaže atrakcija i inzistiranju na dokumentarizmu kao revolucionarnoj formi, obogatili svjetsku filmsku teoriju. No, u istom razdoblju djelovao je još jedan vrlo uspješan redatelj, Aleksandr Dovženko. Njegov stil nije bio formalistički poput spomenutog dvojca, već je fokus bio na estetskom prikazu pejsaža, simbolizmu i uprizorenjima autentičnog načina življenja seljaka.
Sovjetski redatelj filma “Cigani lete u nebo”, Emil Lotenau, pod Dovženkovim je utjecajem, te mu je kroz film važno prikazati, doduše vrlo romantiziran, romski način života, mistični krajobraz i romsku kulturu. No, Lotenau-u je, iako stavlja naglasak na estetiku kadrova kao Dovženko, za razliku od Dovženka, ipak najvažnija kvaliteta pjesme. Glazba ovog filma je na vrhunskoj razini, između ostalog zbog Lotenauove kolaboracije s kompozitorom Eugenom Dogom.
Ovaj sovjetski blockbuster premijerno je prikazan 1976. godine te je ostao zapamćen kao jedan od najpopularnijih ostvarenja sovjetske kinematografije. Prema službenim podacima, tijekom originalne kino distribucije u SSSR-u, kupljeno je 64,9 milijuna karata. U engleskom kanonu nosi dva naslova: “Queen of the Gypsies” i “Gypsies are Found Near Heaven”, a baziran je na romanu Maksima Gorkog “Makar Chudra”.
Glavni zaplet filma je ljubav između Romkinje Rade (Svetlana Toma), mlade i lijepe vidovnjakinje, koja svojom ljepotom redovito osvaja muškarce, ali odbija ikakvu vezu jer bi to kočilo njenu slobodu koju iznimno cijeni, i konjokradice Lojka Zobara (Grigore Grigoriu).
Film počinje dijalogom dvojice starijih Roma, u kojem se jedan žali drugome na današnje Rome koji prodaju konje radi zlata, naglašavajući sentiment da su oni narod koji ne želi bogatstvo ni ljubav, nego slobodu. Taj se sentiment provlači kroz cijeli film, a greška dvoje protagonista je upravo u tome što se nisu držali tog pravila.
Prvi susret između Lojka i Rade je u trenutku kada on pobjegne od sigurne smrti, a ona ga, ranjenog, izliječi čarobnom mjesečevom prašinom. Prikaz njihove ljubavi iznimno je stiliziran. Uvijek kada se susretnu nastane tišina te samo nježna glazba prati njihov susret, a osvjetljenje eksterijera u kojem se nalaze uvijek postane intenzivnije.
Osim što Rada ima magične napitke, ona ima i telektinetičke sposobnosti, pa kada frustrirani vozač lokalnog bogatog plemića Antola Siladija (Ion Sandri Scurea) pokuša pregaziti Radu i njene prijateljice, ona zaustavi kočiju svojim mislima. Plemić Siladi je zaljubljen u Radu, no ona ga u više navrata odbija. Na kraju njihove neuspjele romanse, Siladi nudi cijelom romskom plemenu da podijele njegovo veliko bogatstvo, no Rada ga odbija, a ostatak plemena uopće nije uzrujan radi toga, nego Siladijevu ponudu smatraju kao nešto što bi uništilo njihovu slobodu.
Kada ga odbije, Siladi pita Radu gdje ide, a ona mu odgovara da ide do kraja svijeta i nazad. Kad je on pita zašto, ona kaže da je razlog samo to da ode do tamo i vrati se. On, zatim, uzrujano upita kakvi su oni to ljudi i što žele. Ona mu odgovara da ne žele ništa osim ceste.
Iz takvih sekvenci uočava se da je film u potpunom neskladu s problematikom siromaštva i sustavne nejednakosti s kojom se Romi u stvarnosti moraju nositi te ima tendenciju mistifikacije nečega što je u suštini rezultat nepravedne politike.
U filmu je naglašena povezanost ljubavi i smrti, eros i thanatos. Lojko stalno bježi od smrti, sve kako bi se nasumično susreo s Radom. Slučajan susret važniji je od kauzalnosti.
Nakon što Lojko pobjegne od vješanja, on naiđe na Radu, a krajobraz oko njih je maglovito jezero koje ostavlja dojam onostranog. Instrument koji prati tu scenu je harfa, a uz nju pjeva ženski zbor. Lojko govori Radi da su dvojica od četvero njegovih prijatelja s kojima krade konje mrtvi te da je na njemu red, no ona ignorira njegove riječi i posvećena je kartama, u kojima vidi da se njihovi putevi uvijek susreću i susretat će se, te mu se odlučuje predati. Radu ne zanima svijet u njegovim fizikalnim pravilnostima, nego sve što želi znati vidi u mistici karata, čitanju iz dlana i ostalim nadnaravnim praksama.
Postoji određena ontološka razlika između Roma i ostalog stanovništva, što je najviše istraženo u odnosu Rade i Siladija. Dok je ostalo stanovništvo okrenuto prema uzroku i učinku, romsko stanovništvo je okrenuto slučaju. Dok se ostalo stanovništvo zanima za znanstvenu medicinu, romsko se liječi čarobnom prašinom. Dok Siladi cijeni novac i sigurnost, Rada cijeni slobodu.
Na samom kraju filma, Lojko dolazi pred Radina oca i nju te ih moli za njenu ruku, no ona ga odbija. Oboje govore da su preslobodni da se vežu, ali da ne mogu živjeti jedno bez drugog, no Rada se ipak odlučuje na slobodu. Lojko, u očaju, zarije nož u njena prsa, a Radin otac zatim ubije njega.
Smrt je jedini izlaz iz te ljubavne priče jer su navikli na slobodu, a istovremeno su prestrastveni da bi živjeli bez ljubavi. Ta kontradikcija se razvija sve do trenutka kada ih strasti u sukobu ne razapnu. No, zatim, sunce obasja kadar, simbolizirajući da ih je svjetlost uzela k sebi. Cigani lete u nebo jer su jedini iskreni, žive u skladu s emocijama koje ih vuku s jedne na drugu stranu, a kada ih emocije odluče povesti u suprotnim stranama, umiru.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
