Kakav je položaj Romkinje danas? U razgovoru s romskim aktivistima/cama

0
196
Foto: arhiva

Prema podacima iz godišnjeg izvještaja Kuće ljudskih prava o stanju u Hrvatskoj za 2017. godinu može se zaključiti da se Romi i dalje suočavaju s brojnim problemima i izazovima pri ostvarenju svojih prava. Takva je situacija posljedica diskriminacije Roma tijekom povijesti, a koja je još uvijek prisutna. O tome govore i podaci iz istraživanja prema kojima socijalna distanca prema Romima u hrvatskom društvu iznosi gotovo 50 posto. Diskriminacija Roma najviše je izražena pri zapošljavanju te pristupu uslugama. Spomenuto istraživanje također navodi kako otprilike četvrtina građana smatra da bi se zapošljavanje Roma u uslužnim djelatnostima negativno odrazilo na priljev klijenata.

Što se nezaposlenosti tiče, prema podacima Državnog zavoda za statistiku u 2017. godini najveći udio nezaposlenog stanovništva činile su žene, i to u gotovo svim dobnim skupinama. Posebno su ugrožene žene starije od 40 godina, žene s invaliditetom i samohrane majke. Za navedene ugrožene skupine manjkaju kvalitetni i dostupni programi edukacije i prekvalifikacije, specifične mjere i poticaji za zapošljavanje, a postojeći programi i poticajne mjere su neadekvatni. Posljedično, žene u Hrvatskoj imaju i manje mirovine te se nalaze na rubu siromaštva.

Nakon svega postavlja se pitanje: Kakav je položaj Romkinje danas? Zbog toga što je žena ona teže nalazi posao, a pored toga u podređenom je položaju i zato što je pripadnica romske nacionalne manjine.

Je li Romkinja dovoljno uključena u projekte u romskoj zajednici? Je li diskriminirana i unutar vlastite romske populacije? Odgovore na ta pitanja dobili smo od pripadnika/ca romske nacionalne manjine koji aktivno sudjeluju u svojim zajednicama te u promicanju ljudskih prava općenito.

ĐAVIT BERIŠA, aktivist i novinar, Njemačka

Na skupu povodom Svjetskog dana romskog jezika, na kojem sam prisustovao u Zagrebu, prisutni su većinom muškarci, ali to su starije generacije. U novim generacijama ne možete naći u Njemačkoj djevojku koja se udala rano i samo završila osnovnu školu. To su mlade djevojke koje su završile srednju školu, imaju zanimanje i već rade. Ravnopravnost je nametnuta u obitelji pa je žensko dijete, htjeli mi to ili ne, ravnopravno jer sistem obrazovanja to omogućuje. Romi, također, koriste to. Mlade djevojke same biraju za koga i kad će se udati i to je izraženo u Njemačkoj iako još uvijek nije cjelovito zaživilo na prostorima Balkana. Roditelji često misle ‘joj, ostade moja kćerka neudana, svi se iz njene generacije udaše, ona će ostati sama’ ili ‘moj sin jest inžinjer, ali neće uspjeti sada po završetku obrazovanja naći Romkinju’ – takvih razmišljanja u Njemačkoj više nema, to se gubi pomalo. Oni se i udaju i žene sa strancima.

ALEN TAHIRI, savjetnik u Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, Hrvatska

Da, svakako! Vidljiva je diskriminacija Romkinja. Naime, pozivati se na neku tradiciju je irelevantno, smatram da nema apsolutno nikakvog opravdanja. Ako se ne varam bio je jedan saziv Vijeća romske nacionalne manjine Grada Zagreba u kojem je bilo više bilo žena nego muškaraca i tu govorimo o jednoj urbanoj sredini, ali kada govorimo o manjim sredinama, nažalost, taj broj žena koje se uključene u rješavanje problematike pripadnika romske nacionalne manjine možemo prebrojati na prste jedne ruke. Pa tako osim gđe Suzane Krčmar koja je predsjednica u Savezu imamo i gđu Ramizu Memedi, gđu Nadicu Balog i nekoliko još mlađih aktivistica koje smo mi pokušavali prošle godine kroz Nacionalnu platformu za Rome aktivirati no one same imaju tu neku zadršku preuzeti odgovornost. Ne možemo generalizirati, ali da je problem malog broja Romkinja – jest. Mi smo imali prošle i ove godine dva skupa za Rome koja su se odnosila na mlade i na Romkinje i pokušali smo iznaći i alocirati te pripadnice romske nacionalne manjine. Ako se osvrnemo na prošlost, 2004. kad sam bio polaznik svog prvog seminara za pripadnike nacionalnih manjina koji je organizirao Ured za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske, tada je bilo jako puno djevojaka, kolegica koje su bile izuzetno motivirane za rad s romskom nacionalnom zajednicom i koje su imale kapaciteta, ali nakon što su se završili ti seminari, kada usvoje neka znanja kad su i željele nešto pokrenuti bile su spriječene od muške strane romske zajednice ili nisu pripadale određenom klanu kao što je to u svakoj zajednici i onda su naprosto odustale. I to ne samo djevojke nego i mladići. Nedavno sam radio analizu, od 2004. godine pa do danas održano je 17 seminara za mlade pripadnike nacionalnih manjina kroz koje je prošlo 350-400 sudionika koji su usvojili određena znanja. Nas nekolicina je ostala, možda 4-5, ovi ostali su otišli. Ne vidim trenutno rješenje kako ih zadržati osim da još više truda uložimo u obrazovanje mladih. Moramo probuditi u mlađoj populaciji romske nacionalne manjine aktivizam te im po završetku edukacijskih seminara pružiti potporu kroz mrežu udruga mladih koja bi okupljala srednjoškolce i studente. Kad je riječ o stipendistima mišljenja sam da bi isti po meni trebali, moralno i etički, vratiti dug prema zajednici koja im je dala podršku kroz mentorstvo novim naraštajima. Ne znam može li netko biti bolji mentor budućim studentima Fakulteta političkih znanosti od mene koji poznaje jako dobro profesore, način, metodologiju… Ako imaš dobrog kolegu koji hoće raditi s tobom dat će ti savjete i smjernice. Kad bi tako funkcionirao svaki Rom stipendista koji bi preuzeo barem jednog Roma krenuo bi lanac i ti studenti uz financijsku potporu bi pravovremeno nešto i napravili jer bi se stvorila jedna obrazovna elita. Ne možemo usporediti romsku i židovsku zajednicu, ali da smo prolazili kroz jednu kalvariju zajedno – jesmo. Oni imaju tu obrazovnu elitu i na temelju te obrazovne elite oni su uspjeli steći gospodarsku moć i ne žele da ih više itko stavlja u položaj u kakvom su bili u takvom surovom periodu. Romi su još uvijek ostali na toj nekoj vjetrometini. Taj povrat zajednici se mora dati, ni meni se nekad ne daju mnoge stvari raditi, ali oni su bili za mene, sad ću ja biti tu za njih.

Foto: arhiva

DAUT QULANGJI, novinar i urednik romskog TV programa Yekhipe, Radiotelevizija Kosovo

Bilo bi poželjno da je veći broj Romkinja uključen u projekte vezane uz romsku zajednicu. Problem je što se one vrlo teško uključuju dobrovoljno. Čak i kada postoji zakonska ili neka druga odredba kojom se zahtijeva njihovo uključenje, Romkinje se odazovu, ali ni tada to nije u zadovoljavajućem broju. Po mojem mišljenju za to postoje različiti razlozi, primjerice oni ekonomski ili tradicionalan odgoj koji društveni aktivizam ne vidi kao posao kojim bi se trebala baviti žena. I dalje je dominantno poimanje žene isključivo kao majke i domaćice u obitelji. Ipak, u posljednje vrijeme vidi se napredak i sve veći interes za uključenjem, posebice kod mladih Romkinja, ali na tome treba još puno raditi.

RAMIZA BERIŠA, romska aktivistica, Njemačka

Živim u Njemačkoj gdje je zajednica Romkinja vrlo aktivna. Žene starije generacije, ali i mlade djevojke redovito dolaze na zajedničke susrete koji obično započinju razgovorima o djeci, njihovom odgoju i obrazovanju. Sve što radimo je s ciljem njegovanja našeg jezika, glazbe i plesa. Također organiziramo i pripremamo izložbe. Jedan od najljepših susreta svake godine upravo je onaj koji organiziramo povodom Dana žena, 8. ožujka. Uvijek se okupimo u velikom broju, a Romkinje dolaze iz brojnih gradova u Njemačkoj. Što se zapošljavanja tiče,  Romkinje u Njemačkoj nemaju problema, posebno ako su obrazovane. Iz tog razloga majke nastoji istaknuti svojoj djeci važnost obrazovanja te im omogućiti školovanje.

PAMELA PALKO, predsjednica romske udruge “Sara”, Hrvatska

Najveći problem je diskriminacija, ništa drugo. Želiš li se zaposliti, prvi problem na koji ćeš naići je da će između Romkinje i ne-Romkinje izabrati uvijek drugu opciju. Nikad ne možemo biti u prvom planu, svuda nas koče. Ja osobno nisam bila odbačena, ne mogu se požaliti, ali znam puno žena koje su naišle na ruganje, zvanje pogrdnim imenima i slično.

SUZANA KRČMAR, predsjednica Saveza Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA”

U urbanim sredinama žene se lakše mogu i obrazovati i zaposliti i više uključiti u aktivnosti u gradovima u kojima žive. U naseljima je mnogo teže jer su izdvojene od svega. Rana udaja je još uvijek prisutna, ne u tolikoj mjeri kao prije, te ju veže uz kuću i to naselje. Zbog ograničenosti korištenja prijevoza one ne mogu samoinicijativno otići ni u kupovinu ili u grad najbliži naselju u kojem živi. Ta žena je previše zaokupljena svojom djecom i kućanskim poslovima te je time onemogućena uopće razmišljati što bi htjela u životu. Svedena je na svakodnevne repetitivne obveze. Prema ženi koja je obrazovana i ima posao cijelo društvo se drugačije odnosi, pa čak i njezina obitelj, a sama ona je samouvjerenija. Dosta Romkinja čak ni danas nema završenu osnovnu školu, a nisu svjesne da su one primjer svojoj djeci.

UNA BERIŠA, novinarka romske redakcije, Prvi program Radio Beograd

Diskriminacije prema Romkinjama ima i previše. Kada to kažem, mislim na diskriminaciju u svakodnevnom životu, ali i kada je riječ o uključenosti Romkinja u projektne aktivnosti koje su u vezi sa rješavanjem problema pripadnika romske zajednice.

Opće je poznato da su Romkinje dvostruko diskriminirane. Većina pripadnika opće populacije nas Romkinje gleda s nepovjerenjem i sumnjom i već unaprijed ima izgrađen stav da su romske žene manje obrazovane, manje vrijedne i manje sposobne od ostalih žena. Upravo ovome doprinose i pojedini projekti u kojima su Romkinje gurnute na margine, a riječ vode pripadnici većinskog naroda, bilo o kojoj državi da je riječ. Veliku ulogu u stvaranju ovakve situacije imaju i sami pripadnici romske zajednice. Prvo, romski muškarci i dalje vide Romkinje kao slabiji spol i još ne shvaćaju da su žene podjednako sposobne pokrenuti promjene kao i muškarci, možda čak i u većoj mjeri. U prilog tome govore podaci da romske djevojke u većem broju završavaju fakultete i visoke škole nego mladi Romi. Drugo, Romi, ali i Romkinje, kao da još uvijek imaju kompleks niže vrijednosti, pa u projektima radije angažiraju pripadnike/ce iz većinske populacije, pa makar oni imali i manje obrazovanje ili slabije poznaju temu kojom se projekt bavi.

Time nikako ne bih voljela da budem pogrešno protumačena, jer sam u svom dugogodišnjem radu surađivala s mnogim ne-Romima od kojih sam mnogo učila i koji su otvorenog srca, bez stereotipa i predrasuda pomagali da se pitanje Roma pokaže u pravom svjetlu i da se položaj naše zajednice unaprijedi. Ali mislim da je u posljednje vrijeme romsko pitanje postalo unosan posao u koji su se mnogi uključili zbog vlastitih interesa, a da su romske žene marginalizirane u projektima, a što je još značajnije isključene iz procesa donošenja politika i odlučivanja. U Srbiji je uspostavljen strateški i zakonodavni okvir za unapređenje položaja Roma i Romkinja. Akcijski plan za sprovođenje Strategije za unapređivanje njihovog položaja, ali na žalost, u praksi Romi i Romkinje se najmanje pitaju. Ovo nije problem samo u Srbiji, već u većini zemalja. Novac koji je namjenjen za zaštitu i unapređenje položaja Roma se troši netransparentno u druge svrhe, a u ime Romkinja i Roma, na žalost, sve više odlučuju ne-Romi. Moje mišljenje je da se ovaj problem može riješiti većim uključivanjem Roma i Romkinja u institucije koje donose politike i odlučuju o projektima, stručnosti osoba koje realiziraju projekte, kao i načinu na koji se troši novac namenjen inkluziji pripadnika romske zajednice.

Foto: arhiva

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime