Priča liječnika Roma iz Kosovske Mitrovice s beogradskom adresom

Ono što sam doživio tijekom odrastanja, ali nažalost i danas, u vrijeme kad su svima puna usta demokracije i tolerancije, ukazuje da su umovi ljudi prepuni strahova i predrasuda i da je teško biti drugačiji, druge nacionalnosti, u ovako konzervativnoj sredini.

0
207
Foto: arhiva

Ramadan Kajtazi, specijalist opće medicine za odrasle, živi i radi u Beogradu u Srbiji. Godinama surađuje sa Savezom Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA”, posebice u pripremi i organizaciji edukacijskih radionica o zdravlju i prevenciji bolesti te u provođenju istraživanja o zdravstvenom stanju romske populacije u Republici Hrvatskoj. Također, redovit je gost i sudionik Simpozija o romskom jeziku i obilježavanja Svjetskog dana romskog jezika, koji se od 2009. godine održavaju u Zagrebu od 3. do 5. studenoga. Kada je zadnji put boravio u Zagrebu razgovarali smo o njegovom životu i radu, o tome kako je biti Rom u Srbiji i kakvu perspektivu vidi za mlade Rome na ovim prostorima.

“Rođen sam 1955. godine u Kosovskoj Mitrovici u romskoj obitelji. Moji roditelji, posebice otac, bili su kozmopoliti. Otac je svojim razmišljanjima, životnim stavovima i uvjerenjima uvijek bio ispred zajednice u kojoj je živio, pa je u skladu s time odgajao i svoju djecu, četiri sina i dvije kćeri. Za to je potrebno veliko srce. Već kod izbora imena za svoju djecu, otac je izabrao tri muslimanska imena: Enver, Ramadan i Ramiza i tri srpska, odnosno u to vrijeme “jugoslavenska” imena: Veljko, Dean i Cana. Odgajani smo tako da nam nikada nije bila bitna nacionalna pripadnost, već kvaliteta čovjeka kao osobe. Jesi li ti dobar čovjek ili nisi? – to je jedino pitanje koje si postavljam u odnosu s drugim ljudima. U našoj obitelji normalni su miješani brakovi, tako je kod naše djece, a tako odgajamo i unuke,. Ulažemo u sebe i svoje obrazovanje.

Ali, sredina u kojoj živim i radim nema tako široke svjetonazore. Ono što sam doživio tijekom odrastanja, ali nažalost i danas, u vrijeme kad su svima puna usta demokracije i tolerancije, ukazuje da su umovi ljudi prepuni strahova i predrasuda i da je teško biti drugačiji, druge nacionalnosti, u ovako konzervativnoj sredini.”

Liječnik Kajtazi naveo nam je nekoliko primjera iz svog vlastitog života.

“Živim u samom srcu Beograda, a radim kao liječnik opće prakse u Domu zdravlja Vračar koji se nalazi u elitnom dijelu Beograda. Moje ime i prezime, Ramadan Kajtazi, pomalo je neobično jer ni jedan drugi liječnik koji ovdje radi nema muslimansko ime, a nije ni Rom. Zbog toga su samnom često znali manipulirati – kad je bilo potrebno bio sam Rom, a kad je trebalo bio sam “Šiptar”, uglavnom uvijek onaj koji je pod pritiskom sa svih strana. Zbog mog “svjetskog” svjetonazora to me nije toliko pogađalo. Pokušavao sam razumijeti takvo postupanje okoline prema meni. Dogodilo se da mi ravnatelj Doma zdravlja Vračar direktno kaže kako moram biti zahvalan što imam posao i što mi je ovdje sve omogućeno, budući sam Rom. Kao da je to palo s neba i kao da je to zasluga nekih drugih, a ne mog vlastitog znanja i uloženog truda i vremena u vlastito obrazovanje i specijalizaciju. Mene su uvijek slali na teren kada se išlo u etnički čisto mjesto. Kad je bilo bombardiranje Beograda ja sam uvijek bio dežuran. U vrijeme poplava dežuran je bio Ramadan Kajtazi. Kad je bio pregled izbjeglica u prihvatnim centrima prvog su mene poslali. Ali, kad su se dodijeljivale nagrade ili se razgovaralo o napredovanju na bolje radno mjesto onda nikada nisam bio prvi. Kada je bio otvoren natječaj za ravnatelja Doma zdravlja Vračar, moj kolektiv me predložio za to radno mjesto budući sam jedan od starijih i iskusnijih liječnika. Dodatno su to obrazložili činjenicom da posljednjih dvadeset godina ravnatelj ovog doma zdravlja nije bio liječničke struke, već stomatolog, što bi trebalo promijeniti. Međutim, visoki dužnosnik u Općini Vračar, a koji je imao utjecaj na rezultate Natječaja, otvoreno je rekao kako on neće sebi dozvoliti da ravnatelj Doma zdravlja u tako elitnom mjestu kao što je Vračar u Beogradu bude netko tko se zove Ramadan Kajtazi i tko je Rom. Za njega i još neke druge, koji su sudjelovali u odlučivanju o rezultatima Natječaja za izbor ravnatelja, to je bilo ponižavajuće. Za mene je to bilo izuzetno neugodno iskustvo i dugo vremena mi se nametalo pitanje kako je moguće da je ime i prezime mjerilo kvalitete i stručnosti nečijeg rada.

Navest ću Vam još jedan primjer kako ime i prezime te nacionalna pripadnost mogu biti dovoljan razlog za predrasude i diskriminaciju.

Jednog radnog dana, kada je bila velika gužva u Domu zdravlja Vračar, došla je pacijentica, fina gospođa, dotjerana i pristojnog ponašanja. Pokucala je na vrata moje ordinacije i zamolila da je primim: “Dragi liječniče,” – rekla je “biste li bili tako ljubazni da me primite?” Odgovorio sam da ću je vrlo rado primiti, uputio je da sestrama preda knjižicu nakon čega će biti prozvana za pregled. Tako je učinila i vrlo brzo ja sam je pozvao. Prva njena rečenica kad je ušla u ordinaciju bila je: “Hvala što ste me primili. Želim ići na pregled kod nekog našeg liječnika, a ne kod tamo nekog Ramadana Kajtazija.” Možete li zamisliti kako sam se tog trenutka osjećao?

Foto: arhiva

Zastao sam, duboko udahnuo i pristojno nastavio s pregledom. Bio sam još ljubazniji i detaljno pregledao gospođu. Pregled koji inače traje najviše deset minuta za ovu gospođu trajao je tridesetpet minta. I ona sam bila je iznenađena. Iznimno zadovoljna rekla je: “Liječniče moj dragi, još me nikada nitko nije tako detaljno pregledao. Biste li bili tako ljubazni da mi kažete svoje ime?” “Ja sam liječnik Ramadan Kajtazi.” – odgovorio sam.  Pacijentica je prvo zašutjela u šoku, a zatim je vrišteći izašla iz ordinacije i zalupila vratima. Osjećao sam se iznimno loše. Poslije posla vratio sam se kući. Supruzi nisam govorio ništa kako je ne bi uznemirio. Cijelu noć nisam mogao spavati. Nakon dva dana saznao sam da je ista gospođa razgovarala s jednom mojom kolegicom iz Doma zdravlja Vračar.  Opisala joj je što se dogodilo i naglasila kako nikad ne bi rekla da je liječnik koji ju je pregledao Ramadan Kajtazi,  Rom jer uopće ne liči na takvog. Moja kolegica ju je ukorila i rekla kako je može biti sram. Dodala je da sam ja dugogodišnji liječnik u Domu zdravlja Vračar, iznimno savjestan, iz ugledne i obrazovane obitelji. Treći dan pacijentica je, s vrećicom u ruci, došla u moju ordinaciju. Ispričala se i donijela mi  kavu i viski. Rekao sam joj kako mi puno znači što je osobno došla i ispričala se zbog svog ponašanja. Zamolio sam je da kavu i viski odnese natrag i da ih popije sa susjedima.”Dok se družite uz kavicu,” zamolio sam je “ispričajte im kakav je liječnik Ramadan Kajtazi i kako Vas je pregledao.”

S vremenom sam se umirio, ali dugo je trajao osjećaj gorčine zbog predrasuda koje postoje među mojim sugrađanima, a koje nemaju nikakvo realno  uporište.

I visokoobrazovani Romi se susreću s diskriminacijom

U posljednje vrijeme netrpeljivost se čak pojačala. Kulminirala je fizičkim napadom na mene i moju suprugu u našem vlastitom domu. Nepoznate osobe upale su nam u stan i tukle mene i suprugu. Sve sam prijavio policiji, ali nadležne službe nisu poduzele nikakve konkretne mjere. Moj slučaj stoji u ladici. Nitko se njime ne bavi.  

Ne mogu se oduprijeti razmišljanjima što bi bilo da je takav napad učinio neki Rom. Incident bi bio u svim novinama, vlasti bi poduzimale sve moguće mjere da se taj Rom kazni, a cijela njegova obitelj bila bi prozvana. Ako se tako nešto može dogoditi u Beogradu, zamislite kako je tek u manjim sredinama. To što nemam odgovor na pitanja kako je tako nešto moguće u današnje vrijeme i do kada će ova diskriminacija okoline trajati, to me uznemirava i unosi nesigurnost u moj život i život moje obitellji. Nameće mi se zaključak da je iznimno teško biti Rom, a posebno ako ste obrazovani Rom. To je potpuno neprihvatljivo za okolinu u kojoj živim.  Rom lakše  može opstati ako je neobrazovan, siromašan i radi neke poslove poput čistača ulica i slično jer društvo je na to naviklo. Srbija je očito takva sredina, a nije puno bolje ni u drugim mjestima na ovim Balkanskim prostorima.

Prema mojim saznanjima nešto je drugačija situacija u Zapadnoj Europi. Imam kontakte s obrazovanim Romima iz moje generacije. Medicinski fakultet završilo je nas 16 Roma. Svi osim mene otišli su u Njemačku, Englesku, Italiju ili Ameriku. Kažu mi da tamo imaju svoj mir i da mogu ne ometano raditi bez predrasuda okoline kakve ja doživljavam. Pitam se je li za Rome s ovih prostora nužna emigracija, posebice ako su visoko obrazovani?

Vidite, nameću se mnoga pitanja koja proizlaze iz situacija koje, kao Rom, doživljavam u svakodnevnom životu. Ali, ovdje je moj dom i uvijek nastojim sjetiti se pozitivnih primjera. Upravo je jedan takav primjer ovdje u našem susjedstvu, u Hrvatskoj gdje se romska zajednica uspjela pokrenuti i ujediniti. Krenula je rješavati konkretne probleme. Zato rado sudjelujem u radu Saveza Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” jer mi vraća vjeru u promjene u društvu koje omogućavaju Romima da budu ponosni na svoju nacionalnu pripadnost, da se obrazuju, da poboljšaju uvjete vlastitog života i ojačaju svoj identitet.

Na kraju ipak želim reći da sam ispunjen i sretan čovjek. Završetkom Medicinskog fakulteta i zapošljavanjem u struci, u Beogradu, ispunio sam svoj dječački san. Još sam kao dijete od 5 godina govorio kako ću biti liječnik u Beogradu. Sretan sam s obitelji i ponosan na djecu, sina koji je također liječnik i kćer koja je diplomirani ekonomist i radi u Ministarstvu financija. Dakle, ono što sam mogao ostvariti svojom upornošću i odnosu prema radu i prema okolini, ja sam ostvario. Ono na što ne mogu utjecati je razvoj svijesti društva u kojem se nalazim. Mogu se samo nadati da će se poneki ugledati na mene – Roma iz Kosovske Mitrovice, ali kozmopolitu u razmišljanju i djelovanju.”

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime