Suvremena romska umjetnost – 1.dio

0
68
Foto: pinterest

Suvremena romska umjetnost je umjetnost koju je stvorio romski narod. Nastala je na vrhuncu procesa koji je započeo u Srednjoj i Istočnoj Europi krajem osamdesetih godina, kada je tumačenje kulturne prakse manjina omogućeno promjenom paradigme, koje se u specijalističkoj literaturi obično naziva kulturnim okretom. Uvedena je ideja o “kulturnom putu”. To je bilo i vrijeme kada se, u raspravama na raznim javnim forumima,  iskristalizirao pojam kulturne demokracije. Civilno društvo je steklo snagu i pojavila se građanska politika koja je preduvjet za kulturnu demokraciju. Taj pomak stavova u znanstvenim krugovima proizlazi iz zabrinutosti koja se odnosi, ne samo na etničku pripadnost, već i na društvo, spol i klasu.

Suvremena umjetnost ima moć definirati i komunicirati specifične ideje i kolektivne kulturne kodove. Tijekom povijesti umjetnici su iskoristili svoju kreativnu moć da se definiraju kroz umjetnost i oblikuju vlastitu definiciju koja njih i njihovo društvo otkriva u najboljem svjetlu. Romski umjetnici iskoristili su isto pravo. Do nedavno su bili osuđeni na anonimnost, a njihovi su glasovi bili prigušeni. Ta  promjena je izazvala interes za istraživanje povijesti i vrijednosti romske kulture. Ne samo da je postalo očito da su u umjetnosti prevladavali stereotipi o Romima, nego je i kulturna klasifikacija opisivala vizualne proizvode Roma koristeći termine za koje stručnjaci tvrde da su pozitivni, poput naivnog, barbarskog, primitivnog, primordijalnog ili arhetipskog. Romsku umjetnost procijenjivali su isključivo ne-romski stručnjaci koji su je isključili iz službenog kanona na temelju toga da je zastarjela, isključivo ilustrativna ili, u najboljem slučaju, nostalgična. Romi su rijetko imali priliku eksperimentirati s novim tehnikama, a mogli bi  izlagati ​​samo u društvenim centrima, na mjestima koja su marginalna iz perspektive kulturnog diskursa.

Kako se pojavila nova generacija romskih intelektualaca, došlo je do rođenja romske svijesti, stanje kada uspješni, bogati i obrazovani Romi ponosno priznaju svoje porijeklo, umjesto da se odluče za asimilaciju i odricanje od svoje kulturne baštine. Ovi novo nastali stručnjaci (npr. kulturni antropolog Ágnes Daróczi, političar Nicolae Gheorghe, politički i kulturni aktivist Jenő Zsigó, umjetnik Tibor Balogh, kustosica i povjesničarka umjetnosti Tímea Junghaus i drugi) iznova ispisuju povijest romske kulture,  povijest izložbi i umjetnosti. Analiza manjinske kulturne politike pokazala je da je za dekonstrukciju do sada dominantnih kulturnih prikaza nužno da se romski umjetnici bore na dva fronta. Prvo, oni trebaju preokrenuti stereotipe koji prevladavaju u medijima, a koji stvaraju  slike o Romima koje su suprotne onome što stvara «mainstream» kultura. Drugo, oni se moraju boriti za pristup mainstream publici. U suprotnom će, ionako rijetki primjeri istinski autentičnih samo-predstavljanja, ostati vidljivi samo u uskim akademskim krugovima ili posjetiteljima raznih festivala za ljudska prava. Jedan od poznatijih romskih znanstvenika i političara Nicolae Gheorghe je primijetio kako je  “predstavljanje romskog identiteta proces etnonogeneze koji zahtjeva svjesno igranje Roma s njihovim identitetom. U tom smislu moramo primijetiti da stvaranje učinkovitih prikaza uključuje umjetnika koliko i znanstvenika ili političara.»

Kultura Roma stvorila je tako zanimljive nove fenomene poput Muzeja romske kulture u Brnu. To je profesionalno instaliran muzejski prostor osnovan 1991. godine, s višestrukim funkcijama i brižljivo razrađenom strategijom predstavljanja povijesti romske umjetnosti precizno i ​​zanimljivo. Većina osoblja Muzeja su Romi, a Muzej je mjesto gdje svatko iz romske zajednice koja živi u Brnu može svoje vrijeme provoditi konstruktivno. Zgrada je ukrašena velikim zidom koji je oslikao David Zeman i njegova ekipa: Romska cesta vrišti za priznanjem sa impozantnim narančama, crvenom i plavom bojom. Na sličan način su nastali i impozantni radovi koji su rezultat  pokušaja romskih umjetnika da se predstave u službenim prostorima suvremene kulture.

Izložba “Skriveni Holokaust“, 2004. godine, bila je prva koja  je romskim umjetnicima otvorila vrata Palače umjetnosti u  Budimpešti, kao utvrde suvremene umjetnosti. To je bilo prvi put da su romski umjetnici (njih ukupno jedanaest) mogli izlagati u službenom prostoru suvremene umjetnosti i mogli koristiti infrastrukturu ustanove da ostvare svoja djela. Pogled na izložbe Drugog sajma, održanog u Londonu u ožujku 2006, uvjerio nas je da se način na koji se počelo razmišljati o romskoj likovnoj umjetnosti promijenio  nepovratno: došlo je do promjene paradigme.

Foto: tumblr/natalunasans

Naglašen dio romske suvremene umjetnosti je u prikazu romskih suvremenih umjetnika koji se suprotstavlja divljim romantičnim stereotipima i zabludama o «ciganskoj» kulturi, potičući tako samouvjereni romski identitet. Ona također pokazuje da romski umjetnici govore vizualni jezik koji je razumljiv diljem svijeta i usklađen sa “sofisticiranim, osvještenim” suvremenim umjetničkim pristupom. Iako osjetljivost na probleme može biti atribut suvremene umjetnosti, izgubila je zanimanje za onu vrstu samozastupanja koja je nekoć ovisila o homogenom identitetu. Ne očekuje se da će samo-predstavljanje koje se pojavljuje na zaslonu kroz reinterpretaciju romskog identiteta biti homogeno ili stabilno. Ipak, romska suvremena umjetnost predlaže da identitet Roma služi kao model modernog, europskog transnacionalnog identiteta koji je sposoban za kulturne fuzije i prilagodbu promjenjivim okolnostima.

Ovi umjetnici prihvaćaju i transformiraju, poriču i dekonstruiraju, suprotstavljaju se i analiziraju, osporavaju i brišu postojeće stereotipe na siguran i intelektualan način, ponovno otkrivajući romsku tradiciju i njene elemente kao suvremenu kulturu. Arhetipski motivi daju čvrst temeljni osjećaj, no rezultat neočekivano predlaže novo tumačenje, koje  stvaraju sami romski umjetnici. Zamišljeni alternativni identitet ističe snagu Roma, njihovu sposobnost za spajanje, osjećaj glamura, humor i ironiju, prilagodljivost, mobilnost i transnacionalizam. Prezentacije postavljaju modele pred većinsko društvo i pred Rome. One predstavljaju Rome kao skupinu civiliziranih, uspješnih pojedinaca čije je dostojanstvo potpuno i dostojno priznanja.

Romska umjetnost, zbog strukturnih, institucionalnih i infrastrukturnih razloga, dugo nije bila sklona različitoj prezentaciji i bila je prisiljena pokazati se na monolitni način, na način koji većina smatra “ciganskom umjetnošću”. Radovi mladih romskih umjetnika pokazuju da su romska kultura i identitet jednako raznoliki i polarizirani kao i većinske kulture.

 

 

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime