Intervju – Veijo Baltzar: “Mi nismo imali ništa s ratom, a rat je imao sve s nama”

0
64
Foto: Aino Sederholm

Autor izložbe Veijo Baltzar, delegacija Kreativne udruge za umjetnost i kulturu DROM iz Finske te predstavnici Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu posjetili su Hrvatski sabor na dan otvaranja izložbe koju će Baltzar predstaviti u prostorima bivše sinagoge u Varaždinu. U Saboru ih je ugostio Veljko Kajtazi, saborski zastupnik te predstavnici Saveza Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA”. Povodom otvaranja izložbe razgovarali smo s njezinim autorom.

Hrvatskoj publici predstavit ćete se izložbom “Miranda – Holokaust Roma” koja govori o tihom genocidu nad Romima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Možete li nam ukratko opisati koncept ove izložbe i što vas je motiviralo?

Iako sam sada uspješna osoba nisam zaboravio svoje korijene te ovom izložbom u Hrvatskoj želim poslati poruku lokalnoj romskoj zajednici. Uvijek su većinski narodi pisali našu povijest. Nismo je pisali mi sami. Sve aktivnosti koje su se provodile prema Mojsijevom zakonu bile su protiv nas Roma. Izmislila ih je većina. Ništa nije istinito. Finska je jedna od najrazvijenijih zemalja u tom smislu. U 1950-im u jednoj je regiji bilo stotinu romskih obitelji, a prema registrima u istoj je regiji bila sam jedna – moja obitelj. Možemo samo zamisliti što se događalo u Drugom svjetskom ratu. Cijeli holokaust, te u tom kontekstu i moja izložba, treba se promatrati na vrlo jednostavan način jer radi se o vrlo jednostavnoj stvari. Treba postaviti pitanje – zašto? Mi nismo imali ništa s ratom, a rat je imao sve s nama. Činilo mi se zanimljivim da ovu izložbu stavim u kontekst današnjeg društva. Što su učinili oni koji su donosili odluke? Ljudi koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili zaslijepljeni fašizmom omogućili su donošenje zakona i provođenje mjera koji su legalizirali ubijanje Roma u plinskim komorama. Ignoriranje nepravde sada, kao i onda, nužno će nas dovesti do istih rezultata u budućnosti. Ništa se nije promijenilo.

Kako vidite romsku zajednicu danas?

Napisao sam djelo The snake trailed stone (op.prev. Zmija i kamen) u kojem dvanaest ljudi sjedi u romskoj kolibi kada se odjednom na podu pojavi ružan, bezvrijedan kamen. Nitko ga nije želio dodirnuti pa su se međusobno prepirali oko toga tko će ga uzeti i baciti van. Prekrasna djevojka, najmlađa od svih u kolibi, doživjela je trenutak prosvjetljenja i pomislila je da bi je taj kamen mogao učiniti još ljepšom. U prvom dijelu romana nitko nije želio uzeti kamen, a u drugom se svi prepiru oko toga tko će ga dobiti. Drugim riječima, besmisleno je da se mi Romi svađamo međusobno, da smo jedni protiv drugih jer jedino što trenutno posjedujemo je ružni, bezvrijedni kamen i nema nikakvog smisla da se oko njega svađamo. Takva je situacija ovoga trenutka svugdje u Europi. Romi i Cigani nedovoljno poštuju svoje vlastite predstavnike. Postoji mnogo različitih primjera o Romima koji to pokazuju. Ako je netko od Roma u životu postao uspješan, za to se trebao i izboriti. Koliko god tada u nekom trenutku bio sebičan ne smijemo zaboraviti njegovo postignuće. To je nešto što svi moramo prepoznati i prihvatiti i za to svi Romi moraju znati.

Postoji li nada da će se to promijeniti i koliko je tu obrazovanje ključno?

Također sam napisao knjigu Prema iskustvenoj filozofiji u kojoj sam zapravo “izazvao” konvencionalno učenje temeljeno na teorijama koje se temelji na kognitivnim sposobnostima. Umjesto toga predložio sam međukulturalnu iskustvenu pedagogiju. U središtu pozornosti ove pedagogije je emocionalna inteligencija. Prihvatiti sebe, biti sam sebi dovoljan i biti u miru i harmoniji sa sobom. Mi Romi ne smijemo biti naivni i slijepi. Naše talente i vještine ne mogu pratiti kognitivne definicije temeljene na teoretskom obrazovanju. U Finskoj djeca idu u školu do trinaeste ili četrnaeste godine starosti, a kad počnu razmišljati svojom glavom smjesta napuštaju školu. Vrlo je jasno zašto. Kad bi se promijenila postojeća pedagogija i u obrazovanje uvela ova iskustvena  pedagogija kao alat, vidjele bi se promjene u vještini i talentu učenika. To je važno. Naravno, možemo razgovarati o edukaciji, ali uvijek kada govorimo o edukaciji zapravo razgovaramo u okvirima većinskog stanovništva. Ja ne želim govoriti samo u tim okvirima. Moja djeca su prolazila redovno obrazovanje i završila visoki stupanj obrazovanja, i uspješni su, ali oni su manjina.

Činjenice koje govorim proizlaze i iz mog kazališnog i redateljskog iskustva jer sam cijeli život radio s ljudima mlađima od sebe. Imam čvrste dokaze o svemu što govorim, kada govorim o pedagogiji redovnog obrazovnog sustava. Većinsko stanovništvo misli da se manjine susreću s većim problemima nego oni sami, što nije istina. Primjerice, u jednoj mojoj kazališnoj skupini od dvadeset studenata, a koju čine pripadnici većinskog stanovništva, petnaest ih ima mentalne probleme, odnosno neku vrstu psiholoških problema, a koja je upravo rezultat službene pedagogije. Mi Romi još uvijek imamo jak osjećaj pripadnosti zajednici i zato je naša mladost u boljoj poziciji. Za nas je ključna obitelj i obiteljska podrška. U Helsinkiju imamo srednju školu koja je posvećena drami, to je, da tako kažem, razvikana škola, pomalo snobovska. U toj srednjoj školi ima petsto učenika. Prije nekoliko tjedana poslao sam upit ravnatelju Nacionalnog odbora za obrazovanje u Finskoj. Zanimalo me smatra li dovoljnom činjenicu da će u grupi od petsto učenika samo jedan ili dva postići svoj cilj. Čak ni većinsko stanovništvo više ne može biti zadovoljno ovakvom pedagogijom pa je suludo očekivati da mi Romi možemo to izdržati i uspjeti. Moramo biti oprezni zbog činjenice da smo zadovoljni s mrvicama. Ja radije neću jesti nego uzeti mrvice. Moramo se naučiti tražiti više. Veliki je problem činjenica da kada se govori o multikulturalnoj stvarnosti zakonodavci, kao dio većinskog stanovništva, zaostaju u razvoju petnaest do dvadeset godina, a manjine će za sebe reći da zaostaju četrdeset godina.

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime